Malo koji kršćanin u mladosti zamišlja da će se zaljubiti u nekoga tko ne dijeli njegovu vjeru. U teoriji je pitanje jednostavno: tko iskreno ljubi Krista, želi uz sebe nekoga tko ga ljubi jednako. No u praksi osoba o kojoj je riječ već ima ime, priču i osmijeh.
Vjernici se često teško snalaze u traženju, brakovi se sklapaju sve kasnije, mogućnosti je više nego ikad, a neki su nosili i bolna iskustva iz zajednice. Nije čudno da se pogled katkad okrene prema osobama izvan Crkve, s kojima se na prvi pogled lako pronađe zajednički jezik. No upravo se tada isplati zastati i upitati što Pismo o tome kaže.
Samo u Gospodinu
Kad se govori o ovoj temi, najčešće se navodi poticaj iz Druge poslanice Korinćanima, no možda je jasniji redak koji se često previđa. Pavao piše da je udovica slobodna udati se za koga želi, ali “samo u Gospodinu” (usp. 1 Kor 7,39, KS).
Taj se uvjet ne odnosi samo na udovice: tko god se odluči za brak, slobodan je birati, ali u Gospodinu. Izraz “u Kristu” i “u Gospodinu” Pavao rabi više od dvadeset puta samo u Prvoj poslanici Korinćanima. Za njega to nije pobožna ukrasna oznaka, nego cijeli prostor u kojem vjernik živi, pa tako i bira životnog suputnika.
Brak je, uz to, zamišljen kao slika. Pavao ga izravno povezuje s odnosom Krista i Crkve: “Ovo je otajstvo veliko; ja govorim o Kristu i Crkvi” (usp. Ef 5,32, KS). Muž je pozvan ljubiti ženu “kao što je Krist ljubio Crkvu i sebe predao za nju” (usp. Ef 5,25, KS), a žena poštovati i podupirati muža. Kad se takav brak živi, svjedoči o evanđelju. Nasuprot tome, mnogi brakovi o Kristu i Crkvi govore krivo. Pozivom “ženi se u Gospodinu” Pavao zapravo kaže: svojim brakom reci istinu o Kristu.
Jaram koji može teško pritisnuti
Poznati redak glasi: “Ne upregnite se u tuđ jaram s nevjernicima! Jer što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo je zajedništvo svjetla i tame?” (usp. 2 Kor 6,14, KS). Pavao tu govori o opasnim savezima općenito, ali nijedan jaram nije teži i utjecajniji od braka. Onaj s kim dijelimo svakodnevicu, novac, odgoj djece, bolest i odluke oblikuje nas više od bilo koga drugog.
Zamislimo stvarni život nakon svadbe. Netko teško oboli, a supružnik uz bolesničku postelju ne može s njim moliti. Netko se ujutro dirnut Božjom riječju vrati k suprugu i susretne prazan pogled. Dolazi teška svađa, a među supružnicima nema evanđelja, nema vjere da ih je Bog sjedinio ni da pred njim postoje obećanja. Djeca slušaju majku o Isusu, a otac sjedi u drugoj sobi. Pred svakom važnom odlukom nedostaje zajednički redak na koji se možemo osloniti. Pavao zato poziva: “Očistimo se od svake onečišćenosti tijela i duha, usavršujući svetost u strahu Božjem” (usp. 2 Kor 7,1, KS).
Možda je zato bolje promijeniti pitanje. Umjesto “smijem li”, valja pitati: što će mi pomoći da dobro istrčim svoju utrku? Koga bi me strah Božji doveo da ljubim? Može li svetost živjeti u ovakvoj vezi? Brak bez Boga bio bi cjeloživotni hod bez sunca. Ne tvrdimo da je nemoguć, ali nije ono što je Bog zamislio.
