Naslovnica Život Ako misliš da te je Bog zaboravio, ovaj tekst je upućen tebi

Ako misliš da te je Bog zaboravio, ovaj tekst je upućen tebi

Bog te nije zaboravio. On te vidi upravo tamo u toj neudobnoj stolici, dok tapkaš nogama i gledaš tjeskobno po deseti puta na sat.

Budimo iskreni, nitko ne voli čekanje!

Razmislite malo, ponekada postanemo nestrpljivi zbog crvenog svjetla na semaforu, zbog beskrajno dugačkog reda u trgovini, čak i zbog čekanja ispred mikrovalne, a posebno postajemo nestrpljivi u čekaonicama.

Ništa ne može čovjeka naučiti strpljivosti kao vođenje djece kod pedijatra. Sjećam se svojih jecanja: ”Zašto sam se uopće trudila zakazati termin? Ionako ću neizbježno čekati barem sat vremena bez obzira kada sam došla. Bilo da sam uranila ili zakasnila, to kao da ni ne utječe na vrijeme čekanja.”

Čekaj!

Na neki način to je kao kada sam bila trudna i morala trpjeti sve preglede kod doktora tijekom devet mjeseci. Sjećam se sjedenja u neudobnim stolicama u čekaonici i nervoznih okretanja stranica roditeljskih časopisa. Jedva da sam se mogla usredotočiti na sjajne stranice reklama sretnih obitelji jer sam bila nervozna.

Uzrok mojoj nervozi nije bio glasan TV program, niti drugi pacijenti, a niti činjenica da sam na putu da postanem majka. Bila sam nestrpljiva zbog čekaonice. Uzrujala sam se zbog sata i činjenice da ću bespomoćno biti tamo bez obzira koliko dugo to potrajalo. Osjećala sam se zarobljenom, kao da se gušim pod pritiskom čekanja.

Samo sam htjela otići u kavanu i pretvarati se da će mi roda donijeti dijete. Očekivala sam da će sve biti lagano i kao da će moje dijete pasti s neba.

Život nije lagan, a naše duhovne čekaonice su baš kao i naš stvarni život, i to s razlogom. Bez elementa čekaonice i doktorovog ureda, sve bi bilo u rasulu. Ne bi bilo nikakvog reda, rasporeda ili strukture. Pacijenti bi se pomiješali i čekaonice bi bile prepune ljudi. Kartoni bi se izmiješali, a lijekovi i recepti bili bi krivo raspodijeljeni. Zavladao bi kaos, a isto tako i u našim srcima kada bi sve išlo po našem rasporedu.

Jedna bitna razlika između fizičke i duhovne čekaonice je ta što je Božji trenutak uvijek savršen za razliku od liječnikovog. Bog nikada ne razočarava i ne griješi. On se nikada ne mora prebaciti na plan B ili presložiti raspored. On nikada ne uzme previše pacijenata. Njegovi planovi su uvijek 100% točni za nas od početka do kraja.

Teško je sjediti i čekati, pogotovo kada imaš osjećaj da sjediš već čitavu vječnost, a tvoje ime kao da nikada neće biti prozvano. Ponekada nam se čini kao da ćemo istrunuti u neudobnoj stolici do kraja svojih dana i pretvoriti se u hrpu prašine i pepela prije nego izvuku naš karton i kažu da je na nama red.

Ali Bog te nije zaboravio. On te vidi upravo tamo u toj neudobnoj stolici, dok tapkaš nogama i gledaš tjeskobno po deseti puta na sat. On vidi svaki djelić tebe, zna svaku zabrinutost u tvojoj glavi i strah u tvojem srcu. Njegov je posao da brine o satu i da te drži na rasporedu.

Tvoj posao je da ne budeš glup u čekaonici!

Sigurno ste već vidjeli takve ljude. One koji svoju djecu doslovno puštaju da trče uokolo i urlaju iz petnih žila bacajući zajedničke igračke po prostoriji ili se tuku iznova preko knjiga. Ljudi koji glasno pričaju preko mobitela o svojim osobnim problemima kao da su jedini u cijeloj bolnici. Ljudi koji kukaju i prigovaraju povišenim tonom zbog svega krivog s uredima i tvrde da bi sve to bolje učinili samo da su oni nadležni. To su oni koji ponesu dovoljno grickalica i zaliha za malu vojsku i prekriju sa svojim stvarima još četiri druge stolice.

Onda ih sestra pozove iza čeg slijedi onaj njihov iznenadni trud da pokupe sve stvari te ulaženje kroz vrata.

Ja ne želim da mene Bog takvu gleda dok čekam. Ne znam za tebe, ali ja ne želim biti glupa u čekaonici. Ne želim stenjati i prigovarati, tući se i prigovarati, trčati ili vikati. Ne želim donijeti loše odluke koje će me pratit još dugo i kada dođem kući. Ne, ja želim biti strpljiva, suosjećajna prema drugima koji čekaju pored mene, spakirana i spremna kada bude bio moj red. Definitivno ne želim sama biti razlog zbog kojeg moram čekati još dulje.

U čekaonicama našega života vrlo je lako biti s nečim ometen, a isto tako lako je otići u ekstrem i sjediti jadan i ukočen, napet i na rubu te propuštati sve prilike da budemo ohrabrenje nekome od nas. Umjesto toga, možemo početi činiti više stvari odjednom i napredovati u projektu dok čekamo, te naučiti lekcije koje trebamo ponijeti sa sobom kroz život.

Radije želim svoje vrijeme u čekaonici iskoristiti mudro, nego biti primjer onoga što se ne treba činiti. Želim da se Bog ponosi sa mnom, pa kada moje ime bude napokon prozvano i dođe moj red da budem potpuno spremna ne samo maknuti se iz neugodne situacije, nego i da se nemam zbog čega sramotiti ili mi biti neugodno kada krenem.

Kao majka koja očekuje svoje drugo ili treće dijete, pa je opuštena, puna pouzdanja i zna što može očekivati u liječničkoj čekaonici, takvi bismo trebali biti i mi vjernici dok se prisjećamo naših dobrih vremena iz prošlosti u duhovnoj čekaonici. Trebali bismo se sjećati Božje vjernosti u našoj prošlosti kako bismo mogli gledati naprijed u pouzdanju prema budućnosti.

No čekanje je i dalje frustrirajuće i neudobno. I dalje da ćemo biti gurkani i bockani više nego što bismo željeli. Ali nije to toliko strašno jer znamo što trebamo očekivati, a kao kršćani možemo zagrliti istinu i obećanja te prianjati uz ono što je On učinio za nas prije i vjerovati da su njegovi planovi za našu budućnost dobri. To je zato što smo bili tamo i izašli na drugu stranu te možemo druge oko nas uvjeriti da će zasigurno doći i njihovo vrijeme.

Čekanje nikada nije lagano! Ali isto tako nije uzaludno, ako se sjetimo da je to s razlogom i da nismo napušteni niti zaboravljeni.

Sigurno nećeš čekati vječno, ali moraš odlučiti što ćeš činiti sve dok tvoje ime ne bude prozvano.

Autorica: Betsy St. Amant; Izvor: Ibelieve.com

PROČITAJTE JOŠ:

NAJNOVIJI ČLANCI