Ako nemaš posao, stan i sigurnu plaću – bolje da te nema?

”Da bi se dijete odgojilo, potrebni su uvjeti, posao, stan i sigurna plaća, a toga u Hrvatskoj nema…”, napisala je, među ostalim, Danijela Dvornik reagirajući na video spot ”Želim živjeti” koji su nedavno snimile sestre Husar, sestre Palić, Nina Badrić, Alen Hržica i band ”Emanuel”. Pjesma je snimljena s ciljem da pomogne inicijativi ”40 dana za život” koja u vrijeme korizme organizira molitvena bdijenja pred klinikama u kojima se obavljaju abortusi.

Inicijativa svojim angažmanom želi djelovati na svijest žena koje žele abortirati dijete u svojoj utrobi. Spomenuti glazbenici ovom se pjesmom zalažu da začeta djeca ugledaju svjetlo dana i tako nastave živjeti među nama, bez obzira na okolnosti pod kojima bi mogla živjeti.

Prema logici koju Danijela Dvornik navodi, ako (budući) roditelji nemaju ‘posao, stan i sigurnu plaću’, onda nema nikakvog smisla da to maleno i nevino biće uopće i kroči u ovaj okrutan svijet. Bolje mu je da ga, na vrijeme, nema. Jer na zemlji ga, garant, čeka takva materijalna bijeda, i to bez ijednog promila da mu bude bolje.

Ipak, ja sam čuo da postoje djeca koja su se rodila u velikom siromaštvu, a danas su, unatoč tomu, prilično vrijedni i zadovoljni ljudi. Čuo sam da su njihovi roditelji uložili mnogo ljubavi i u vrlo skromnim uvjetima ih brižno i strpljivo odgajali. Imali su, eto, neko drugo bogatstvo kojim su nadvladali mnoge (materijalne) nedaće ovoga svijeta.

A čuo sam i da su se neka djeca rodila u prilično imućnim uvjetima, ali da su s vremenom postala ohola i nezahvalna. Odrastajući, imala su sve, a opet im je nešto dublje iznutra nedostajalo pa su postala ovisnici o raznim porocima. Slabi, nastojali su na pogrešan način ispuniti prazninu koju su nosili u svome srcu pa su, u potrazi za odgovorima i istinskom ljubavi, upadali u sve dublji ponor. To se zna(lo) dogoditi čak i onima koji su (bili) veoma uspješni u nekom području svog djelovanja.

Da, čuo sam i za djecu koja su, eto, rođena, a nisu bila željena od svojih roditelja pa su prilično patila od trenutka kad bi saznala to da nisu ‘iz ljubavi’ došla na ovaj svijet. Ipak, kroz život su naišli na ljude koji su im bili utjehom i koji su im pomogli prebroditi teške tjeskobe zbog ‘istine o sebi’. Danas su to ljudi koji nisu ništa manje sretni od ostalih koji su bili ‘željeni’.

Znam i za djecu koja su se rodila s određenim tjelesnim ili mentalnim hendikepom, ali su itekako okružena ljubavlju roditelja i rodbine. I makar ta djeca imala ‘ograničen radijus kretanja’, uz požrtvovnost najbližih, njihov život je itekako vrijedan – i kvalitetan. A i život onih koji brinu o njima postao je nekako plemenitiji i nekako bolji. Sve ima svoje zašto.

S druge strane, čuo sam i za neke žene koje su abortirale svoje dijete zbog nezaposlenosti i neimaštine, odnosno zbog straha da neće moći prehraniti to malo stvorenje. A onda su, godinu-dvije nakon izvršenog abortusa, dobile dobar posao i plaću s kojom su mogle…

Čuo sam, opet, da neke vrlo mlade žene nisu htjele ubiti svoje dijete, makar bilo začeto nakon jednokratne avanture u polupijanom stanju. One su rodile to dijete i odnijele ga u dom na čuvanje i posvajanje ako se ne jave ili vrate u određenom roku. Pa bi se neke, kad je došlo vrijeme za to, doista i vratile da ga uzmu i više nikada ne ostave…

Ne, ne treba nikoga osuđivati niti se izrugivati s nečijim stavovima u pogledu ovoga. Oni su (danas) takvi kakvi jesu. Ne treba osuđivati žene koje su abortirale, a ni one koje namjeravaju to učiniti. Jer ako to čine, čine zbog svog straha, zbog neznanja, nekad zbog svog komoda, a često i zbog neprihvaćanja odgovornosti i posljedica svog ponašanja.

Ne treba osuđivati ni Danijelu ni ljude koji ovih dana s omalovažavanjem govore o dotičnom video spotu ‘Želim živjeti’, njegovim autorima i samim sudionicima. Jer oni koji omalovažavaju one koji s omalovažavanjem govore, također imaju problem.

Sudac u svezi ovoga, vjerujem, može biti samo jedan, i to Onaj koji nam je i podario život. Inače, ime Danijel(a) ima hebrejski korijen. Sastoji se od riječi dan = onaj koji sudi, te od riječi El = Bog. Dakle, Bog sudi ili Bog je moj sudac. Ako je istina da je Bog taj sudac koji postavlja mjerila za život, a ne čovjek, onda bismo trebali gledati biti u skladu s njegovim postavkama, tj. istinama. Kad to ne činimo, naš je život prepun lutanja, nezadovoljstava, strahova i gorčina.

Prema tome, ako je Bog taj koji postavlja mjerila života, onda je On i – gospodar života. Trebalo bi ga, stoga, (bolje) upoznati pa ne bi bilo tolikog nereda i tolikih neprijateljstava među ljudima. A to upoznavanje se, naravno, ne događa na silu ili kakvim dekretom. To se događa srcem, dobrovoljnim izborom i poniznim predanjem. Sve drugo se pretvara u ‘silovanje religijom’, čega, iskreno govoreći, već dugo vremena ima u našoj zemlji.

Konačno, ako je čovjek taj koji postavlja mjerilo za ono što je dobro, a što zlo, onda mu je dopušteno odlučivati i činiti sve što mu se prohtije ili (u)čini da je dobro za njega. Onda odlučuje i ponaša se prema svojim osjećajima, nahođenju ili pak prema prevladavajućem raspoloženju društva u kojemu živi. Ili prema onome što se grlatije artikulira u javnosti. A istina je istina, bez obzira što kaže većina ili manjina.

Da zaključim, ima mnogo onih koji kažu kako ‘žena ima pravo na pobačaj’, tj. na abortus, s obzirom da se radi o njezinom tijelu. No, budući se tu radi o potpuno novom tijelu unutar njenog tijela, onda i to novo tijelo ima barem neki minimum prava. A taj minimum je – život. Dakle, jasno je da pravo ‘mlađeg tijela’, tj. mlađe osobe na život ne bi smjelo biti podređeno pravu ‘starijeg tijela’, tj. starije osobe na izbor. Naprotiv.

”Dušu moju do dna si poznavao,

  kosti moje ne bjehu ti sakrite

  dok nastajah u tajnosti,

  otkan u dubini zemlje.” (Psalam 139,14-15)

Autor: Dražen Radman