Sestra me nije pozvala na svoje vjenčanje. Bio sam šokiran, povrijeđen, zbunjen… A onda sam saznao pravi razlog – i umjesto ljutnje, osjetio sam nešto sasvim drugo.
Priča Alekse iz Novog Sada dokazuje da ponekad stvari nisu onakve kakve nam se na prvi pogled učine. Nisu uvijek izdaja, nepoštovanje ili hladnoća u pitanju. Ponekad je razlog mnogo dublji – i nosi ljubav veću od one koju možemo odmah razumjeti, prenosi Stil.
– Sestra i ja smo odrasli kao blizanci, iako nismo rođeni u isto vrijeme. Sve smo dijelili, tajne, tugu, sreću. Kad mi je majka umrla, ona je imala 17, ja 14. Postala mi je i sestra i majka i rame za plakanje. Odrastanje s njom bilo je najljepši period mog života – priča Aleksa.
Zato ga je, kaže, potpuno slomilo kada je saznao da se udaje, a da nije dobio pozivnicu.
– Nije mi ništa rekla. Saznao sam preko rođaka. Prvo sam pomislio da je greška. A onda sam u sebi osjetio bol koju ne mogu opisati. Pitao sam se: “Zar ja, koji sam volio više od svih, ne zaslužujem ni da budem tu na njen najvažniji dan?” – prisjeća se.
Nije je odmah nazvao, nije htio napraviti scenu. Ali nije mogao ni šutjeti zauvijek. Kada su se konačno našli oči u oči, nije stigao postaviti pitanje – ona je počela plakati.
“Znam da si povrijeđen. I imaš pravo da budeš. Ali nisam te zvala iz samo jednog razloga – jer sam htjela da ti to uopće ne vidiš”, rekla mi je kroz suze.
Sve mu je objasnila
Onda mi je objasnila da se udala za čovjeka kog moji roditelji nikada ne bi odobrili. Da nije loš čovjek, ali da je mnogo stariji, razveden, i da sam ja, koji sam uvijek bio zaštitnički nastrojen prema njoj, ne bih to mogao podnijeti.
Ali razlog nije bio samo to.
– Rekla je da je znala da bi me povrijedilo da vidim kakav je pravi kompromis koji se nikada nije zamišljao da će se praviti. Da sam uvijek znao koliko je maštala o vjenčanju iz bajke, o haljini, o dvorcu i glazbi koju voli. I da to nije bio taj dan. Da je taj dan bio skroman, tih, u općini, bez pjesme, bez torte, jer su financije bile teške. Nije htjela da mi slomi iluziju o sebi, jer sam je uvijek gledao kao princezu.
Tada je, kaže Aleksa, sve shvatio.
– Umjesto da joj zamjerim, zagrlio sam je. I rekao sam: “Ti si moja princeza i kad ideš bosa, i kad se udaješ u općini. Ako si ti sretna – ja sam presretan.”
Danas su njih dvoje u kontaktu svakog dana. Aleksa i njen muž se dobro slažu, i iako nije bio na vjenčanju, kaže da nikada nije bio ponosniji na svoju sestru.
– Mnogi bi rekli da sam imao pravo da budem ljut. Ali ljubav nije stvar pozivnice, već razumijevanja. A ja sam je razumio. ja ona mene. I to je jedino što je važno – završava Aleksa svoju priču.
