Svake večeri pri povratku kući viđala sam ga na istoj klupi. Stariji beskućnik u poderanom kaputu sjedio je pognutih ramena, a pogled mu je stalno bio usmjeren prema gore – prema prozoru mog stana na drugom katu.
Unatoč maminim savjetima da se pomolim prije nego što osudim tuđi život, sumnja i strah bili su jači. Susjedi su ga izbjegavali, a i ja sam počela mijenjati stranu ulice, držeći ključeve među prstima.
Nakon iznimno teškog dana na poslu i stresa koji me pratio do ulaza, ugledala sam ga kako ponovno zuri u moj prozor. U meni je nešto puklo. Prišla sam mu i viknula: “Zar zaista nemaš pametnijeg posla?! Plašiš ljude, što nije u redu s tobom?!”
Čovjek se smrznuo. Umjesto da uzvrati, lice mu se slomilo i počeo je gorko plakati. Pogledao je prema prozoru i šapnuo riječi od kojih mi je pozlilo: “Čekala me do smrti.”
Kroz suze mi je ispričao svoju priču. Zvao se Eliot. Godinama ranije živio je u tom istom stanu sa svojom voljenom Martom, koja ga je svako jutro s prozora ispraćala na posao, prenosi Stil.kurir.rs.
Otišao je u inozemstvo ostvariti poslovni uspjeh kako bi joj pružio bolji život. No, poslovi su propali, a od srama joj se prestao javljati, vjerujući da se mora vratiti bogat. Kada se napokon vratio bez ičega, saznao je da je Marta godinama vjerno čekala na tom prozoru i na koncu umrla sama.
Sjedio je na klupi samo da bi gledao u prozor voljene žene. Zbog vlastite sam se reakcije osjećala duboko posramljeno, no Eliot mi je blago oprostio. Te noći donijela sam mu topli čaj i deku, a dok je gledao prema gore, znala sam da dokle god živim iza Martinog prozora, Eliot više neće tugovati sam.
