Posljednjih godina, osobito u kontekstu globalnih kriza, ratova, potresa, pandemija i društvenih preokreta, sve češće se čuje pitanje: “Ostvaruju li se biblijska proročanstva o posljednjim vremenima?”
Neki bi to odmah odbacili kao religijsko pretjerivanje ili senzacionalizam, no za one koji ozbiljno proučavaju Bibliju – osobito novozavjetna proročanstva – brojni suvremeni događaji djeluju zapanjujuće usklađeni s onim što Pismo najavljuje.
U drugoj poslanici Timoteju, apostol Pavao piše: “A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Jer ljudi će biti sebeljubivi, srebroljubivi, hvalisavi, oholi, hulitelji, neposlušni roditeljima, nezahvalni, bezbožni…” (2 Tim 3,1–2).
Kada usporedimo ove riječi s današnjim društvom, teško je ne prepoznati obrasce. Porast sebičnosti, agresivna samopromocija, pohlepa, moralna zbunjenost i sve češći raskid tradicionalnih vrijednosti – sve to ne zvuči kao nešto daleko ili apstraktno, nego kao realnost svakodnevice.
Veliki otpad od vjere
Posebno je zabrinjavajuća pojava sve većeg “otpada od vjere”. Nisu to samo ljudi koji napuštaju crkvu, nego i oni koji ostaju, ali vjeru prilagođavaju sebi – traže propovijedi koje neće izazivati nelagodu, nego potvrđivati njihove izbore. Pavao o tome piše u 2 Tim 4,3–4: “Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će po vlastitim požudama sebi nagomilati učitelje da im škakljaju uši.”
Takozvana “duhovnost bez pokajanja” sve je prisutnija – forma bez snage, religioznost bez stvarnog susreta s Bogom. To je vjera koja ne traži promjenu, ne poznaje križ i ne priznaje autoritet Pisma.
No, ova proročanstva nisu tu da bi nas uplašila, nego probudila. Pavao nije pisao Timoteju da bi ga obeshrabrio, već da ga opremi za vjernost u izazovnim vremenima. Kršćani nisu pozvani paničariti, nego ostati trijezni, moliti, ljubiti istinu i naviještati evanđelje – čak i kada većina okreće leđa.
Zanimljivo je da brojni događaji u svijetu – ratovi, potresi, moralni kolaps, kriza autoriteta – jesu upravo ono na što je Isus upozorio u Mateju 24. Ne znamo dan ni čas, ali znamo da su znakovi tu. Ako je doista tako, onda nije vrijeme za ravnodušnost, nego za budnost.
Biblijska proročanstva nisu teorije zavjere, nego poziv na preispitivanje. Možda se ne ostvaruju “dramatično” kao u filmovima, ali tihi procesi u društvu – od erozije istine do sve veće duhovne ravnodušnosti – itekako su u skladu s onim što Pismo opisuje kao znakove kraja.
Ne znamo kada će Gospodin doći, ali znamo da će doći. A na nama je da budemo spremni.
Previše ratova ljudi su udaljeni od boga trebamo se moliti dragom bogu da nam oprosti naše grijehe