Tada [slijepac] povika: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” (Luka 18,38)
Kod ovog biblijskog retka trebalo bi povikati: “Stanite, ne čitajte ga prebrzo i površno! Ovdje se događa čudo vjere!”
U Poslanici Rimljanima apostol Pavao piše: “Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.”
Ovaj redak iz Poslanice Rimljanima opisuje upravo ovog prosjaka. On svim srcem vjeruje u Isusa i to usnama glasno priznaje.
Samo što sam ja ovdje, ponesen radošću zbog čuda vjere, na početku malo prenaglio. Zato krenimo redom, od početka.
Pored ceste koja vodi prema Jerihonu sjedio je ovaj slijepac. Jednoga dana pojavljuje se veliko mnoštvo ljudi. Prosjaku netko daje do znanja: “Isus Nazarećanin prolazi!”
U tom trenutku u prosjakovoj nutrini odjednom se budi svjetlo nade jer on poznaje Sveto pismo. Poznato mu je da se u njemu nalazi obećanje o Spasitelju i Otkupitelju svijeta.
Sve što je čuo o tome dobro je zapamtio: da će doći od Boga, da će biti potomak Davidove kraljevske loze i da će se roditi u Betlehemu!
O Isusu je također već mnogo čuo. A kad je Isus bio u prolazu, njemu postaje jasno: “Ovo je taj Spasitelj!”
Drugi su mu upravo govorili o “Isusu Nazarećaninu”! “Kakva glupost!” pomislio je. I već je vikao: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Isuse, Mesijo, Spasitelju, pomozi mi!”
Siromašnom slijepcu otvorile su se oči tako da je Isusa mogao prepoznati, priznati i prizvati kao Sina Božjega.
Gospodine, ti nisi bilo tko, već naš Spasitelj i mi ti se klanjamo! Amen.
Autor: Wilhelm Busch
