“Tada se poče kleti i zaklinjati.” (Matej 26,74)
Neki biskup šetao je jednog dana u svom vrtu i razmišljao o prošlotjednim zbivanjima. Kada je pomisao na jedan vrlo neugodan incident bljesnula u njegovu sjećanju, iz njega je izletio splet kletvi od kojih su neke bile paprene, najblaže rečeno. Jedan od župljana, hodajući s druge strane visokog vrtnog zida, čuo je taj, za duhovnika neprimjereni jezik, i zinuo u nevjerici.
Bio je to slučaj vulgarnosti u privatnosti – bolna kušnja u životu mnogo kojeg gorljivog Božjeg djeteta. Stotine uzdišu pod pritiskom ove odvratne navike, shvaćajući koliko je to sramotno za Gospodina i koliko zagađuje osobni život. Ali svi njihovi napori da se odreknu takve navike, besplodni su.
VIDI OVO: PAZITE NA RIJEČI KOJE GOVORITE: Ovo biblijsko upozorenje svi trebaju pročitati!
Neugodne riječi obično izlaze kad je osoba sama (ili tako misli) i kad je nervno napeta. Ponekad su one glasan izraz prikrivenog bijesa. Ponekad daju oduška našim osjećajima frustriranosti. U slučaju biskupa, one su bile njegova prirodna reakcija na sram zbog doživljene neugodnosti.
Još gori od agonije vulgarnosti u privatnim okvirima je strah da će se jednog dana te riječi omaknuti u javnosti. Ili u snu. Ili pod anestezijom u bolnici.
Ova stara navika vratila se Petru u noći kad se Spasitelju sudilo. Kad su ga prepoznali kao pratioca Isusa Galilejca, on je to zanijekao uz kletve i zaklinjanja (Matej 26,74). Nikad ne bi to bio učinio u stanju opuštenosti, ali sada je bio u opasnosti i pod ekstremnim pritiskom i riječi su izletjele iz njega istom lakoćom kao u danima prije obraćenja.
Unatoč našim najboljim namjerama i najozbiljnijim odlukama, riječi izlete prije nego stignemo misliti. Zaskoče nas potpuno nespremne.
Moramo li očajavati što nikad nećemo nadvladati ovog Golijata u našem životu? Ne, imamo obećanje pobjede nad ovom kao i nad svakom drugom kušnjom (1. Korinćanima 10,13). Prvo, moramo ispovjediti i odreći se grijeha svaki put kad padnemo. Zatim zavapiti Gospodinu da postavi stražu na naše usne. Moramo moliti za snagu da na nepovoljne životne okolnosti reagiramo trezveno i mirno.
Ponekad sâm čin priznanja krivice nekom drugom vjerniku pomaže da se tvrdokorna navika odbaci. I zadnje, uvijek imajmo na umu da, dok drugi na zemlji ne moraju čuti, naš Otac na nebu čuje. Podsjećanje na to koliko je za njega ovo uvredljivo, trebalo bi nam poslužiti kao snažno sredstvo susprezanja.
Autor: William MacDonald; Izvor: Biblija365.com
