Što znači biti bez Boga?

Kako objasniti nekome da bez Boga nema ničega?

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ (Ivan 1, 1)

Kakvu važnost ovdje daje Riječ? Riječ je bila termin, kojeg su koristili učenjaci i filozofi, hebrejski i grčki, na mnoge načine. U hebrejskom Pismu, Riječ je bila izvor stvaranja (Psalam 33, 6), izvor Božje poruke Njegovom narodu, koju je davao kroz proroke (Hošea 1, 2) i Božji zakon i kroz srce. (Psalam 119, 11)

Na grčkome, Riječ je bila srž onoga što je sve držalo netaknutim, Božji optimalni primjer za stvorenje.

Bog je bio i jest

Ivanov opis pokazuje da je on pisao o Isusu (Ivan 1, 14), osobu koju je poznavao i obožavao, koji je Stvoritelj svemira, definitivan opis Boga, živu sliku Božje blagoslovljenosti, Onoga po kojem su ”nastale sve stvari”. (Kološanima 1, 17) Za Ivana, ovo novo razumijevanje Riječi bilo je evanđelje, Radosna vijest Isusa Krista. Za židovske čitatelje, sintagma ”Riječ je bila Bog” bila je bezbožna. Grčkim čitateljima ”Riječ je bila tijelo” bila je nešto čemu nisu mogli vjerovati.

Znamo da je Bog Stvoritelj; kao Stvoritelj, On je neodvojiv od svog stvorenja, On je vječan i na čelu svijeta. Ne znamo zašto je Bog nešto stvorio, ali jest. Nije morao stvoriti svemir, ali je odlučio stvoriti ga. (Postanak 1, 1)

S obzirom na ovaj način razmišljanja, moramo si postaviti pitanje: ako nemamo Boga, što još nemamo?

1. Ostajemo bez mira

“Nema mira opakima,” kaže Jahve.“ (Izaija 48, 22)

Neki ljudi čeznu za mirnoćom, sigurnošću i ublažavanjem cjelokupnog stanja; no nisu otkrili principijelan način kako ukloniti grijehe iz svojih života i kako osloboditi put prema Bogu.

Nisu se pokušali pokajati za svoje grijehe, niti su svoje povjerenje stavili u Boga. Ako želite iskreni mir, onda najprije trebate potražiti Boga, jer će nam samo Bog dati takav mir.

Isus nam govori neka se ohrabrimo. Bez obzira na borbe s kojima ćemo se suočiti, On je s nama. Trebamo imati na umu da je pobjeda već ostvarena. (Ivan 16, 33) Svakodnevno se moramo odlučiti usredotočiti na Boga.

Svakodnevno, u svakoj situaciji, trebamo sami sebe pitati što bi Isus učinio u toj situaciji. (Rimljanima 8, 6) Pavao nam govori da bi Kristov mir trebao biti sudac naših srca.

U našim srcima postoji neprestan sukob između onoga što je dobro i što je zlo, nada i strahova, ljubavi  i ljubomore i drugih aspekata. (Kološanima 3, 15) Izbori koje donesemo će ili promovirati mir ili će ga ukloniti. (Psalam 119, 165; Galaćanima 5, 22; Ivan 14, 27; Brojevi 6, 26; Psalam 29, 11; Filipljanima 4, 7; Rimljanima 5, 1; Rimljanima 15, 13; 2. Solunjanima 3, 16)

2. Ostajemo bez hranjivih tvari za dušu

„A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ (Ivan 4, 14)

„Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ (Ivan 6, 35)

Brojni duhovni aspekti usporedivi su s našim tjelesnim kapacitetima. Naša tijela postaju gladna i žedna, kao i naše duše. No, našim dušama potrebna je duhovna hrana i piće. Budući da ne želimo naša tijela lišavati hrane i vode, iz istog razloga pametno je ne lišavati hranjive tvari za naše duše.

Našu duhovnu glad i žeđ, kao i potrebu za potporom u našim duhovnim životima možemo ispuniti ako imamo odnos s Kristom.

3. Ostajemo bez snage

„Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro.“ (Rimljanima 5, 6)

Ostajemo bez obrane, jer sami ne možemo učiniti ništa kako bismo sami sebe spasili. Netko je trebao doći i spasiti nas. Osim činjenice da je Krist došao u pravo vrijeme, ono što je još važnije jest to da je došao u Božje vrijeme, koje je nepogrješivo.

Bog je u kontroli svakog doba povijesti i vremena. Bog je u kontroli naših okolnosti, bio je u kontroli onoga kako će Isus umrijeti, biti pokopan i kako će uskrsnuti.

4. Ostajemo bez nade

„…i da u ono vrijeme bijaste izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi Savezima obećanja, bez nade bijaste i neznabošci na svijetu.“ (Efežanima 2, 12)

Židovi, kao i pogani, mogu biti snažno ponosni. Židovi su vjerovali da su zbog njihovih obreda i služenja Bogu iznad drugih naroda. Pogani mogu zaboraviti svog beznadnog položaja, u kojem su bili prije poznavanja Krista. Duhovni ponos nas čini slijepima za naše vlastite nedostatke i zbog njega se više usredotočujemo na nedostatke drugih. Također trebamo biti oprezni da ne postanemo ponosni zbog našeg spasenja.

Trebamo na skroman način izražavati zahvalnost prema Bogu, zbog onoga što je učinio za nas i pomoći drugim ljudima, koji se također bore u pogledu njihove vlastite vjere.

5. Ostajemo bez ljubavi

„I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.“ (1. Ivanova 4, 16)

Ivan je rekao da je Bog ljubav, a ne ljubav je Bog. Ovaj svijet, sa svojim plitkim i egoističkim shvaćanjem ljubavi, izokrenuo je ove riječi i oskvrnuo naše shvaćanje ljubavi.

Svijet smatra da se zbog ljubavi osjećamo bolje te će iznevjeriti moralne standarde i prava drugih kako bi dobio takvu ljubav. No to nije prava ljubav; to je suprotno od ljubavi, sebičnost.

Ne možemo biti povezani s Bogom u perspektivi ljubavi, koju promiče ovaj zao svijet. Naša definicija ljubavi treba dolaziti od Boga, koji je svet, pravedan i besprijekoran. U isto vrijeme, pod uvjetom da zaista poznajemo Boga, trebamo otkriti kako voljeti na isti način kako On voli.

6. Ostajemo bez života

„Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.“ (1. Ivanova 5, 12)

Jednostavno govoreći, ako vjerujemo u Krista i Njegovo otkupiteljsko djelo na križu i ako smo Ga prihvatili kao našeg osobnog Spasitelja, onda imamo vječan život.

Ne moramo čekati na vječan život. Ne moramo raditi za to. Ne moramo se brinuti, jer nam je Bog dao zajamčen vječni život, kroz svog Sina, Isusa.

7. Ostajemo bez svega

„Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije postalo, što je postalo.“ (Ivan 1, 3)

Kada je Bog stvorio sve, stvorio je nešto iz ničega. Budući da smo mi stvorenja, nemamo razloga za ponos. Trebamo se prisjetiti da postojimo samo zato što nas je stvorio Bog, kao i to da posjedujemo natprirodni doprinos, zbog onoga za što nas je Bog ovlastio.

S Bogom mi smo nešto važno i posebno. Izvan Boga, mi smo ništa, jer bez Njega nemamo razlog zbog kojeg smo stvoreni. Savjest bez Boga je kao sud bez suca.

Autor: Chris Swanson; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com