Bog vrlo dobro zna što je svakom od nas potrebno. Bog želi da budemo korisni za Njega, da budemo kreativni, da imamo život izobilja, ali želi znamo i da smo od Njega u svemu ovisni…
Nije lako utješiti čovjeka, koga more brige, strah ili bolest. U takvim trenucima se ljudi često pitaju: “Zašto? Dokle još?” …
Možda i ti upravo sada proživljavaš nešto slično i misliš da se previše toga svalilo na tebe, kako to nećeš moći podnijeti, ne možeš više dalje, te moliš da ti Gospodin Bog skine taj teret. Upravo tako je razmišljao i urar iz sljedeće priče …
Na kraju jednog gradića živio je urar sa svojom brojnom obitelji. U svojoj maloj radionici imao je na zidovima okačene razne satove, od kojih je neke i sam izradio. Neki su kucali veselo, drugima je polagano i dostojno mjerilo vrijeme teško klatno.
Urar je imao spretne ruke i bistar um, ali mu je tijelo bilo boležljivo. Nije se mogao kretati, jer su mu noge bile oduzete, tako da je većinu vremena provodio u svojoj radionici. Stanovnici gradića nisu bili bogati, tako da je malo njih kupovalo nove satove. Većinom je popravljao stare i pokvarene satove.
Jednog dana je urara posjetio prijatelj. I on je donio svoj stari sat na popravak. Dok ih je urar popravljao, njegov prijatelj je sa zanimanjem razgledao izložene satove. Čudio se njihovoj raznolikosti i savršenoj mehanici. “Ti si pravi umjetnik. Tvoji satovi su veliko blago!”
Urar je samo odmahnuo rukom. U poplavi vlastitih problema, ova pohvala ga nije mnogo hrabrila. Nije imao naviku naricati i kukati, ali je sada otvorio srce svom prijatelju:
“Što će mi sve to blago, kada ga ionako nitko neće kupiti? Svi ovi otkucaji mjere moju bijedu. Nimalo mi Bog nije olakšao ovaj težak život. Jedva uspijevam prehraniti obitelj. Bolestan sam i nepokretan. Mogu samo sjediti i gledati u ove nove satove. Kome ih uopće radim? Zašto? Za koga? Ne mogu nikuda otići da ih ponudim! ”
Prijatelj je šutio, kao da ga i ne sluša. Posebno se divio jednom satu:
“Ovaj sat je predivan. Stvarno si ga divno napravio!”
“Da. U pravu si. I jako je točan. Prema njemu namještam sve ostale”, nezainteresirano je odgovorio urar.
VIDI OVO: Bog se pobrinuo za našu najveću potrebu – neće li onda i za ostale?
“Samo je šteta što si ih opteretio toliko velikim i ružnim komadima olova.” Dodao je prijatelj i otkačio je uteg s kukice. Sat je odmah prestao kucati a i klatno se polako zaustavilo.
“Što to radiš? Uzeo si mu pogonsku silu! Potpuno će stati!” ljutito je odgovorio urar.
Prijatelj se nasmijao i ponovno je okačio uteg na sat. Gurnuo je klatno i sat je opet počeo raditi.
“Stvarno si veliki majstor, dragi moj prijatelju. Točno znaš koliki je uteg potreban satu kako bi imao dovoljno pokretačke snage, a i da bi točno radio.
Isto tako naš nebeski Otac, naš dobri Bog, vrlo dobro zna što je svakom od nas potrebno. Bog želi da budemo korisni za Njega, da budemo kreativni, da imamo život izobilja, ali želi znamo i da smo od Njega u svemu ovisni, želi da mu zbog toga vjerujemo i da se u potpunosti pouzdamo u Njega i nikada nikoga ne preoptereti. ako bi nam naš teret uzeo, kada mi to hoćemo, bili bismo isto tako beskorisni kao sat bez tog utega.”
Prijatelj je otišao. Urar je još dugo gledao u taj sat, osluškivao njegovo kucanje i razmišljao. Zatim je sklopio ruke i zahvaljivao Bogu što je mogao shvatiti to što mu je, posredstvom prijatelja, rekao.
Molio je za više snage da Mu u svemu više vjeruje i u svemu se na Njega oslanja. Molio je za otvoreno srce, kako bi mogao čuti Njegov glas, glas svog dobrog svemogućeg Majstora, i Gospodara svog vremena – vječnosti.
Autor: Libuše Ranša
