Bog sreću (emocionalno zdravlje) shvaća vrlo ozbiljno, a trebali biste i vi, bez obzira što mnogi kršćani kažu da osjećaji nisu bitni.
Na fakultetu, dok sam čitala Psalam 119, podcrtala sam prvi stih: „Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu“ (u nekim prijevodima umjesto ”blaženi” se prevodi ”sretni”)! Tik do toga sam zapisala: „Je li netko sretan“?
U to vrijeme sam mislima da sam blažena. Bila sam studentski vođa u Crusade kampusu za Kristovu i Cruovu službu. Čitala sam Bibliju i redovito sam se molila. Evangelizirala sam. Služila sam.
Isto tako bila sam grozno, grozno nesretna. Moja vjera bila je težak jaram. Noću, kada sam bila sama u svojoj spavaonici, imala sam napadaje panike, a razmišljanje o tome kakva me budućnost čeka stavljalo je ”knedlu” u grlo i u moj želudac.
No nisam mislila da je nedostatak sreće velika stvar za kršćane. Nisam li trebala biti zadovoljna u svakoj situaciji? Moji osjećaji nisu tako govorili.
Kršćani kojima sam se divila su se slagali. „Nemoj ovisiti o osjećajima“, rekao je Bill Bright, osnivač moje para-crkvene službe. „Mi kao kršćani ne bismo trebali ovisiti o osjećajima, već svoju vjeru (povjerenje) trebamo staviti u Boga i u obećanja Njegove riječi“.
PROČITAJTE: Neočekivani Bog: Kako nas susreće u razočaranju
Odlučila sam ako se moj život podudara s Isusom i moje srce će se s vremenom prilagoditi tome.
Na sreću, kada kada je su članovi osoblja Cru-a saznali za moju nesreću, inzistirali su na tome da idem na savjetovanje. Kada sam se sa svojom dubokom nesretnošću suočila po prvi puta, kolabrirala sam; ali sam znala da me moji osjećaji vode natrag prema cijelosti.
Da sam barem svoju nesretnost shvatila ozbiljno. Da sam barem vjerovala da je radost zaista oznaka kršćanskog rasta. Da sam barem više vjerovala u Svemoćnoga, da je Bogu više stalo oko toga nego oko mog savršenog nastupanja.
Evo pet razloga zašto je obraćanje pozornosti na sreću ili nesreću ključno za zreli rast kršćanina.
Iskrenost o nesretnosti je put prema radosti
Dirnuo me intervju sa Bruceom Kramerom o životu s amiotrofnom lateralnom sklerozom, bolešću koja se smatra najgorom terminalnom bolešću. On je odisao dubokim mirom i radošću. Nije bio skroman u vezi svog stanja. Umjesto toga, govorio je o svojim borbama s ljutnjom, ponižavanjem i tugom.
Često puta, mi američki kršćani odmahujemo rukom na našu nelagodu, tugu, bijes i pretvaramo se da je sve u bolje zbog Krista. No Kramer je ponudio dublji, bolniji i pristup ispunjen radošću: on je osjetio i prihvaćao svoju nesretnost i pitao je: „Kako rastem u zahtjeve onoga što je iznad mene“?
Samo kroz iskrenost u vezi svojih osjećaja mogao je odabrati i iskusiti radost. Umanjivanje naše nesretnosti nam krade cjelovitost. Kao što Brene Brown piše u svojoj knjizi „Darovi nesavršenosti“: „Ne možemo selektivno otupiti naše osjećaje. Kada otupljujemo bolne osjećaje, mi isto tako otupljujemo i pozitivne osjećaje“.
Nezadovoljstvo je važan poziv na djelovanje
Bruce Kramer je osjećao svoje nezadovoljstvo, ali nije prebivao u njemu. On i njegova žena borili su se teško kako bi izbjegli padanje u depresiju. Ono što otvara oči jest dok su se nosili sa ALS-om, da su cijelo vrijeme vodili borbu protiv nesretnosti.
Dugoročna nesretnost bi nas trebala zabrinuti. Otkrila sam da ona može označavati depresiju, loše odnose ili zlostavljanje. Bog od nas ne želi da budemo zadovoljni sa disfunkcionalnostima već da „tražimo mir“.
PROČITAJTE: Po čemu je radost koju Bog daje drugačija od svjetovne sreće?
Umjesto da na naše nezadovoljstvo gledamo kao na neuspjeh ili nešto što nam smeta, to je zapravo dar od Boga. Ako smo duboko nezadovoljni i ne znamo što činiti, to je očigledan signal da trebamo pomoć. Gledanje na nezadovoljstvo kao na poziv na djelovanje usmjerava nas prema novom životu.
Kao što je Bill Bright zabilježio, naši osjećaji ne mogu biti naš jedini izvor mudrosti. Oni su izvrsna upozorenja, ali grozne karte. Shvatila sam da je dobar terapeut neprocjenjiv izvor donošenja mudrih izbora.
Mi služimo Bogu radosti
Pronalaženje sreće u svijetu patnje je samo moguće iz razloga što služimo Bogu silne ljubavi. Teolog Howard Thurman, čija su učenja nadahnula doktora Martina Luthera Kinga mlađeg i druge borce za građanska prava, bio je unuk bivšeg roba. Thurman je često pisao o patnjama afričko-američke zajednice.
Ipak, Božja dobrota osnažila je njegovu nadu. Thurman je rekao o Isusu: „U Njemu je bio život; a život je bio svjetlost ljudima. Kad god se Njegov duh pojavi, potlačeni dobiju svježu snagu, jer je On objavio Radosnu vijest da strah, licemjerje i mržnja, tri paklena psa koja trče za potlačenima, nad njima neće imati vlast“. Thurman je znao da su Božja dobrota i cjelovitost bili izvor slobode zajednice. On je vjerovao da Bog nije bio sluškinja sustava koji ih je tlačio.
Poznavati Boga je važna stvar. Vjerovanje da Bog žudi za našom cjelovitošću nas potiče na djelovanje. Ako nismo cjeloviti, ako naša nesretnost izgleda beskrajna i bez svrhe, onda znamo da nešto nije u redu. Dobri Bog nas poziva na to da poduzmemo radikalne, odvažne korake kako bismo se suočili sa slomljenim svijetom.
Sreća je ozbiljna stvar
Voljela bih da više kršćana razmišlja o dubokoj nesretnosti kao o problemu. Prečesto čujem vjernike koji odmahuju rukom na njihove probleme, govoreći da „Bog sve izvodi na dobro“, bez da se pitaju teško pitanje: kako. Isus nije čarobni brisač. On nas poziva na to da više volimo, a ne da više budemo ushićeni.
Sreća nije jedino mjerilo za cjelovitost, ali bi nam trebala biti važna. Na kraju krajeva, ako se osjećamo nesretno, trebali bismo se pitati zašto. Trebali bismo biti spremni tražiti savjet, istražiti našu teologiju i očajnički potrčati prema novom životu. Trebali bismo pretpostaviti da Bog brine o našem emocionalnom zdravlju, da će pokazati put prema cjelovitosti.
Autorica: Heather Caliri; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Relevantmagazine.com
