Neočekivani Bog: Kako nas susreće u razočaranju

Neispunjena očekivanja. Stalni kradljivci naše sreće i zadovoljstva. Jedan od najvećih dokaza ljudskog pada i konačnosti je kako brzo očekujemo pogrešne stvari ili ispravne stvari u krivo vrijeme.

Ali sama srž i središte kršćanske vjere nas svakodnevno trebaju podsjećati da naša očekivanja obično ne ukazuju na Božju veličinu i dobrotu i mudrost. Križ nas podsjeća da nam je Bog poslao Mesiju za kojim imamo stvarnu potrebu, a ne nekoga koga smo očekivali.

Očekivani pobjedonosni kralj

Otkrivenje 5 nam pomaže da to jasno vidimo kad stavimo Golgotu u nebesku perspektivu. Poglavlje započinje s problemom, zagonetkom: Bog drži svitak u ruci, svoj krajnji plan da presudi svojim neprijateljima i spasi svoj narod. Problem je u tome što je svitak zapečaćen.

Anđeo postavlja ključno pitanje: Tko je dostojan otvoriti svitak i slomiti pečate? Ovo pitanje me podsjeća na bajke koje često čitam svojoj djeci:

Tko je dostojan nositi ovu staklenu cipelicu i oženiti se princem?

Tko je dostojan probuditi uspavanu ljepoticu?

Tko je dostojan izvući mač iz korica i postati sljedeći kralj?

Nebeska vojska izgleda visoka i niska, ali njihova kozmička potraga ne identificira nijednog dostojnog otvarača pečata. Tada jedan od nebeskih starješina nudi riječ nade:

„Ne plači! Evo, Lav koji je iz plemena Judina, Korijen Davidov, pobijedi da otvori knjigu i razlomi sedam pečata njezinih“ (Otkrivenje 5,5).

Dostojan Kralj, Lav iz Judina plemena, Davidov Sin, pobijedio je na Golgoti kako bi otvorio svitak – to je Evanđelje! To je ono što je prorok Izaija davno prorekao:

„I isklijat će mladica iz stabla Jišajeva… I na njemu će počivati Duh GOSPODNJI… Po pravdi će suditi ubogima i po pravici presuditi potlačenima. I udarit će zemlju šibom svojih usta, i ubiti opakoga dahom svojih usana“ (Izaija 11,1-2, 4).

Srušeni snovi, pokopane nade

To je bio Mesija kojeg su Židovi očekivali, i mnogi su mislili da Isus ispunjava ovaj opis kraljevskog posla – da je upravo taj Mesija kad je kruhom hranio mnoštvo, liječio slijepe i hrome, podizao mrtve. Prigrlili su ovog Kralja dok je jahao na magarcu u Jeruzalem, i vikali: „Hosana! Spasi nas, Gospodine!“

No, onda je Veliki petak ugušio njihove nade i snove na križu i položio ih da počivaju u Josipovom kamenom grobu. Na Isusov križ namjesnik je stavio znak koji glasi: „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (Ivan 19,19). Ovaj sarkastičan znak ismijavao je Izraelovu žudnju za Davidovim velikim Sinom.

Isusovi odani učenici su se raspršili. Mnoštvo se udaralo po prsima dok su se vraćali kući. Zavidni židovski vođe konačno su zadovoljili svoju osvetu. Uznemireni učenici koji su hodali prema Emausu izražavali su osjećaje vjernih: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Luka 24,21). Isusovo beživotno tijelo ubilo je očekivanja vjernih Židova.

Dar kojeg nismo htjeli, ali smo trebali

No, unatoč svim tragičnim događajima, Veliki petak je zapravo bio dan pobjede, a ne poraza:

„I pogledah, kad gle: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina, Jaganjac — stoji kao zaklan, sa sedmerim rogovima i sedmerih očiju, to jest sedam Božjih duhova poslanih po svoj zemlji. I dođe, i uzme knjigu iz desnice Onoga koji sjedi na prijestolju“ (Otkrivenje 5,6-7).

Isus je imao iznenađujući put do prijestolja. Pobijedio je tako što je bio pobijeđen. Ironično, natpis na križu koji je ismijavao Isusa kao kralja zapravo je proglašavao istinu koja Veliki petak čini „velikim“: Isus je doista Kralj – Kralj koji dobrovoljno umire za svoje neprijatelje.

Ljudi su željeli odvažnog, snažnog vođu poput lava koji će izvršiti pravdu i pravednost, što je upravo ono što će Isus učiniti – pri svom drugom dolasku (Otkrivenje 19,11-16). No, prvo je Isus pobijedio kao Jaganjac kako bi spasio svoj narod od grijeha – znatno većeg problema od rimske okupacije.

Isus nije slijedio zapis sa sretnim završetkom za kojim su ljudi žudjeli, jer je nebeski zapis imao dublju pobjedu nad mnogo mračnijim neprijateljem. D. A. Carson kaže to ovako:

Da je Bog mislio da je naša najveća potreba ekonomična, poslao bi ekonomista. Da je to zabava, poslao bi nam komičara ili umjetnika. Da je to politička stabilnost, poslao bi nam političara. Da je to zdravlje, poslao bi nam liječnika. No, zna da naša najveća potreba uključuje naš grijeh, našu odvojenost od njega, našu duboku pobunu, našu smrt, i stoga nam je poslao Spasitelja.

Bog kvari naše male snove

Svi mi ispunjavamo naše živote s očekivanjima, nekim dobrim i nekim lošim – kakav posao trebamo dobiti, kakav će nam biti bračni drug, kako će nas supružnik tretirati, što će nam postati djeca. Naši umovi stalno popunjavaju prazne crte sa svim mogućim sutrašnjim očekivanjima o tome što će se s nama dogoditi. To samo po sebi nije pogrešno – ustvari, u određenoj je mjeri čak i nužno pripremiti probne planove za naše živote. No, na svakom koraku, iznenađujući trijumf križa nas treba podsjećati na tri osnovne istine:

1. Naša je potreba veća nego što mislimo.

Križ otkriva naš kancerogeni problem s grijehom gore nego što smo se ikad usudili zamisliti, te nas podsjeća da je smrt jedina pravedna kazna za slavne kradljivce i pobunjenike protiv nebeskog Kralja. Dok proučavamo naša očekivanja za naše živote i budućnost, trebamo ukloniti svaki korijen toga da imamo pravo na nešto. Naša najveća potreba – Spasitelj – ni nije nešto za što se možemo sami pobrinuti.

2. Naš kralj je bolji nego što mislimo.

Križ nam pokazuje da Bog nije poslao Kralja kojeg su ljudi očekivali i nadali mu se, već onoga za kojim imaju potrebu – onoga koji će kao Janje dobrovoljno biti zaklano da otkupi svoj narod od kazne i sile grijeha. Bog zna što trebamo prije nego što ga pitamo i vrlo često prije nego što uopće shvatimo da je to ono što nam treba (Matej 6,8).

3. Naša ga usta moraju slaviti.

Križ traži odgovor od nas. Pouzdajemo li se, štujemo i slijedimo Isusa, ubijenog Jaganjca kao našeg Kralja? Ili se pouzdajemo, štujemo i slijedimo neke svjetske vođe? Židovski vođe zapanjujuće su izjavili Pilatu: „Nemamo kralja osim cara“ (Ivan 19,15). No, mi izjavljujemo: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta!“ (Ivan 1,29). „Dostojan je Jaganjac zaklani primiti silu, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!“ (Otkrivenje 5,12).

Autor: Brian Tabb; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org