Neke stvarnosti mogu postati tako poznate da ih više ne vidimo. Slika pričvršćena na zid dnevne sobe s vremenom nestane. Ono što je dobro poznato nije uvijek ispravno primijećeno.
Slino može biti i s Davidovim remek-djelom u Psalmu 23. Ljubljeni stihovi vise na dnevnoj sobi Crkve, no nakon nekog vremena možemo ih ne primijetiti. Vidimo je iznad šalica kave šarolikih pozadina, da zbog toga možemo vidjeti klišej, umjesto Bogom-nadahnute utjehe. Bez druge pozadine, neke koja nam obično ne djeluje tako umirujuće, mir kojeg ovaj ljubljeni psalam obećava, ostaje neprimijećen.
„Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na tihe me izvore vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Prebogat stol preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Jahvinu ću domu prebivati kroz dane mnoge“.
VIDI OVO: ”ULJEM MI GLAVU MAŽEŠ”: Ako ste se ikada pitali što znači ovaj dio Psalma 23, ovo će vas oduševiti!
Razmotrite cijeli teren putovanja. Kada iznova promatramo Psalam, vidimo da nije sve u zelenim pašnjacima i mirnim vodama. David piše: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom“. Ovo je dolina najmračnije tmine. Dolina koja skriva razbojnike i grabežljivce. Dolina gdje neprijatelji vrebaju skriveni i gdje strah izaziva zamišljanje; što nije prizor za šalice za kavu. No napad na udobnost čak i ovog mjesta ono je što čini da ovaj Psalam bude najomiljeniji u povijesti.
Razmotrite tko ondje vodi. Obično ne razmišljamo o tome tko nas vodi u dolini. Taj put smrtonosnih sjena ne bijasmo sami odabrali. Ovce, koliko god da su one ograničene, ne hodaju dragovoljno u neosvijetljena mjesta. One nisu lav da su tako neoprezne: mračne staze su mjesta gdje ovce pogibaju. Stoga, kako je David završio na svim tim mjestima? Njegov ga je Pastir vodio.
Krist, dobri Pastir, postavlja nas na zelene pašnjake, vodi nas pored mirnih voda i vodi nas kroz mračne doline. Koliko je važno ovo za shvatiti. Kada nas život preplavi, kušani smo vjerovati da, ako smo zaista Njegovi, nikada ne bismo prolazili kroz takova mjesta. No David je razmišljao drugačije. Kada je pisao „neću se bojati zla, jer ti si sa mnom“, David nije vidio da je Pastir češao glavu, pitajući se gdje su pogrešno skrenuli. David je vjerovao da je njegov Pastir želio da on prođe tim putem.
VIDI OVO: Od svih obećanja koja nam je Bog dao u 23. psalmu, OVO je najdivnije
„Ti pripravljaš preobilan stol na očima mojih neprijatelja“. Njegov Pastir, naš Pastir, čini da Njegov narod objeduje ispred onih koji im žele oduzeti život.
Shvatite da On dolazi pripremljen. Pastir pokazuje da je došao pripremljen za ovaj smjer. U sjenama, David je mogao vidjeti siluete oružja. Ranjiva ovca, vidjevši Gospodara naoružanog, zapjeva: „Tvoj štap i Tvoja palica meni su utjeha“.
David i sam pastir, znao je da oni ne služe kao ukras. Dovoljno je dobro poznavao svoga Pastira da je znao kako On nije bio najamnik koji bi pobjegao kada bi došao vuk (Ivan 10, 12), jer ga nije napustio kada je Golijat napao. David je znao da se Njemu i sjene klanjaju. David nije mogao vidjeti sve opasnosti ispred sebe, no mogao je vidjeti Onoga tko je bio s njime. Zašto bi se bojao?
Shvatite zašto On vodi kroz sve ove puteve. Neka razdoblja Bog nam milosrdno dopušta da sjedimo na zelenim pašnjacima i uživamo u sunčanim danima. Ponekad nas vodi pored mirnih voda, ne onih nasilnih struja koje često ponesu ovce sa teškim runima na dno rijeke. To su slatka razdoblja.
No u svome vođenju, duž svih puteva kroz koje nas vodi, ”Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega”. On nas vodi prema stvarima koje će nas učiniti da budemo više poput Njega. Ponekad to znači učenje kako se odmarati na zelenim pašnjacima. Drugdje, to znači hodanje s Njime pored mirnih voda. To može značiti i kada slijedimo Boga prema sjenama. Na drugačijim putevima, naš vječni dobri, Njegova slava i to što smo poput našeg Pastira naši su principi-vodilje.
VIDI OVO: 3 lekcije koje sam naučio u dolini smrti
Razmotrite jednu vitalnu riječ. David koristi pomno odabran izraz: „Čak i da dolinom smrti prođem“. On nas vodi kroz dolinu. Ta mračna dolina nije posljednje odredište. Duboka tmina nije njegovo posljednje počivalište. To je bio dio puta, koji vodi drugdje. Okružen opasnošću, neprijateljima i nesigurnošću, on zna da će proći ovim putem sa svojim Gospodinom koji ga vodi.
Razmotrite gdje će svi njegovi putevi voditi. Ponekad se Pastir pobrine da te mračne doline ostanu samo sjenke. Nakon što su otpjevali Davidovu pjesmu nebrojeno puta, tri hebrejska dječaka odbila su se pokloniti Nabokodonozoru, jer su znali da je njihov Pastir s njima i da ih može spasiti, ako to odabere. No ako ne odabere, oni su odlučili ostati vjerni. Dok su ulazili u plamenu peć, njihov je Pastir bio ondje s njima. Izašli su iz nje neozlijeđeni.
No mi ponekad ne izađemo neozlijeđeni. Smrt dođe. Tragedije nas zadese. Srca bivaju slomljena. Dođu progoni. Ponekad izbavljenje kojem se nadamo ne dođe. Što tada? Vodi li nas Bog i dalje kroz takve doline. Vodi.
VIDI OVO: U dolini smrti, zla se ne bojim
Isus, Pastir Dobri, vodio je Stjepana, prvog mučenika, kroz mračnu dolinu smrti prema mjesto do kojeg s vremenom vode svi putevi: do Boga. Stjepan ”pogleda u nebo i vidje slavu Božju i Isusa, koji stajaše Bogu zdesna”, vodeći ga u slavu. Dobrota i milosrđe išli su za njim cijelog njegovog života, uključujući i ovaj dan (Psalam 23, 6).
Bez obzira na to kada smrt dođe, Isus, Stjepanov i naš Pastir, vodi nas kroz samu smrt prema ”boravištu doma Gospodnjeg zauvijek”. (Psalam 23, 6) U Psalmu 23, sam Bog je završetak Davidova putovanja. Dolina sjenki smrti, čak i kada su one više od sjenki, vodi nas izravno prema samome Pastiru. Rijeke, ceste, doline, sve nas vodi prema našem vječnome domu: Bogu.
Autor: Greg Morse; Izvor: DesiringGod.org
