Bog želi biti uključen u svaki dio našeg života

Zašto sam ovdje, ako ne kako bih svjedočila Božjoj dobroti? Posljednji puta kada sam nešto napisala, podijelila sam svoju vjeru s vama, usprkos neugodnim okolnostima. Ako niste pročitali, ukratko ću samo reći o tome.

U osnovi, odlučili smo uzeti više od mjesec dana godišnjeg odmora kako bismo putovali kući za Božić. Iz šale sam rekla da je to šabat, no iskreno osjećala sam da to i jest šabat, na neki način. Nikada se nisam osjećala tako dobro u vezi nečeg tako jednostavnog kao što je godišnji odmor, no zapravo sam osjećala kako Bog sve vodi.

Zanimljivo je da, što više svoje povjerenje stavite u Isusa, to vam On više daje. Nisam se uvijek molila za slobodno vrijeme ili trebam li suprugu kupiti onaj skupi poklon, no ako sam nešto naučila u vezi proteklih nekoliko godina, onda je to ovo.

Bog želi biti uključen u sve

Bog želi biti uključen u svaki dio našeg života.

Ne samo u nedjelju ujutro ili kod donošenja važnih odluka koje mijenjaju život, kao što su odluke gdje raditi ili za koga se vjenčati. Bog želi biti uključen u sve. Malene stvari, velike stvari, naizgled nevažne. On želi naše tajne, naše najdublje želje i ono za čime jako žalimo. On može raditi sa svime.

Tijekom godina sam shvatila da što sam više toga predala Gospodinu, više se On brinuo za mene. Neke stvari je bilo teško otpustiti, bilo da se radi o tome da sam Mu rekla kako ima dovoljno stvari za koje se treba brinuti ili da se radilo o stvarima u vezi kojih sam osjećala kako moram imati kontrolu nad njima.

Za mene to je najčešće bio bankovni račun. To je bio teret za koji mi je bilo najteže ne nositi ga. Pretpostavila sam da će mi dati mir ako budem vodila kućni budžet, no u stvarnosti to je samo dodavalo stresu. Računi su se umnožili, stvari su se slomile, dogodile su se neočekivane bolesti.

Bez obzira na to koliko sam mislila da mogu držati pod kontrolom moj bankovni račun, uvijek bih se raspala. Izgleda kao da nikada nije bilo dovoljno novca? Razumijete li o čemu govorim?

Gospodin me potaknuo da dajem desetak

Nisam davala desetak!! Davala sam novac za različite dobrotvorne udruge, podržavala sam lokalne i međunarodne kršćanske službe, no uvijek sam ja imala kontrolu nad svojim novcem. Davala sam onda kada sam osjećala da imam dovoljno za davati, no kada bih trebala Bogu prepuštati kontrolu nad novcem, to nisam željela. Nisam bila dobra u tome. Nisam se mogla osloboditi takve kontrole. Znala sam kada imam dovoljno novca za davanje.

Na početku ove godine, osjećala sam kako Gospodin od mene želi da i to prepustim Njemu. Već sam Mu dopustila da odluči gdje ćemo živjeti. Prihvaćali smo mjesta gdje smo trebali odsjesti s obzirom na to gdje bi nam Bog rekao da trebamo raditi i prihvaćali smo ih sa smješkom. Vjerovali smo Bogu u vezi zdravstvenog osiguranja. Umjesto tradicionalnog, uplaćivali smo u kršćanski program zdravstvenog osiguranja. Predala sam Bogu svoju tjeskobu i strah. Izgledalo je kao da Bog kaže: „U redu Brie, vrijeme je da se opustiš malo po pitanju novca“.

Sve sam prepustila suprugu. On je glava obitelji i ako bi on rekao da trebamo redovito davati desetak, to bismo činili. Dosad sam ja bila ta koja je kontrolirala budžet i plaćala račune. Rekla sam mu stanje računa. On nije znao niti lozinku za internetsko bankarstvo! Ako mi je suprug, koji ništa nije znao o rokovima i takvim stvarima govorio i redovitom izdvajanju za crkvu, to sam shvatila kao znak.

Znate što je Bog učinio? Da, do završetka tjedna moj suprug došao mi je i rekao: „Brie, mislim da moramo redovito izdvajati za desetak“.

Dobro Bože, shvatila sam jasno i glasno. Vidite, za mene kod davanja desetka nije bilo toliko oko novca koliko je bilo oko kontrole. Znala sam da je dajemo novac crkvi jer oni bez našeg novca ne bi mogli sklopiti kraj s krajem. Bog je rekao da izdvajamo desetak zbog onoga što bi to činilo našim srcima i našem odnosu s Bogom. Radilo se o prepuštanju kontrole Bogu. Radilo se o tome da vjerujem Bogu u vezi našeg novca. Radilo se o vjerovanju da će Bog priskrbiti za nas sve što nam treba, uvijek, čak i onda kada ne vidim kako.

Nekad bi se događalo da su izdaci veći od naših plaća. Imali smo više računa nego što smo dobivali plaću. Tih tjedana bilo bi lako ne izdvajati za desetak, kako bismo odvajali novac za podmirenje računa, no odbila sam to činiti. Nije da bi naše nedavanje desetka naštetilo crkvenom proračunu. No naštetilo bi mojoj vjeri. Stoga, davala sam čak i onda kada se nisam osjećala kao da trebam davati. Davala sam kada bi mi moja logika rekla da ne bih trebala. Davala sam bez obzira na sve, jer to je ono što mi je Bog rekao da činim.

Kamo Bog vodi, On se i pobrine

Da se vratimo u sadašnjost. Bog mi je rekao da uzmem pet tjedana slobodno, što nije imalo nikakvog smisla u mom novcem-opterećenom umu. Nismo imali novca za to. Mogli smo se nekako ”stisnuti”, no logično nije bilo mudro otići na tako dug odmor bez ikakvog prihoda koji bi dolazio. Pogotovo na Božić i zbog dva rođendana koji dolaze na prosinac!

No Bog je ponovno bio na djelu. Ono što sam osjećala bio je mir. Trebala sam se bojati, no nisam se bojala. Kamo Bog vodi, On se i pobrine i ne samo financijski. Bog također daje mir. Tako sam znala da se trebamo vratiti kući za Božić. Jer, usprkos mojim kratkotrajnim zabrinutostima, koje su bile zasnovane na onome što sam vidjela tijelom, bila sam u potpunosti sigurna da činimo Njegovu volju. Zašto je bila Božja volja da mjesec dana provedemo u Mississippiju? Još uvijek nisam u cijelosti sigurna. Vidjela sam kako čini nekakve stvari, no također sam naučila da, iako to ne vidimo uvijek, Bog djeluje. Znala sam ovo. Bog je želio da odemo i nisam osjećala nikakvu tjeskobu zbog financijskog aspekta.

No planovi! Da, radila sam planove kako da uštedim novac! Da, svi moji planovi su se izjalovili. Ipak, vjerovala sam. Ne mogu to pripisati ničemu drugome osim Duhu Svetome. On je održao moju vjeru. U tijelu sam vidjela katastrofu, no u duhu sam osjetila mir. Toliko puno mira, toliko malo straha. Slava Gospodinu.

Noć kada smo stigli bila mi je uručena pošta za moju ujnu (pošta se inače šalje na njezinu adresu). Usred nevažnih stvari bio je jedan neočekivani blagoslov. Radilo se o iznosu povrata novca, koji će pokriti vrijeme mog izbivanja s posla. To uopće nismo očekivali. Nismo znali da nam se to priprema, no Bog jest.

Na kraju krajeva, Bog nam je rekao da idemo. Financijski to nije imalo smisla, ali sam znala da je to Njegova volja i zbog bilo kojeg razloga, poslušali smo. Išli smo po vjeri. Zahvaljujući Njegovoj velikoj milosti i milosrđu, išli smo u vjeri. Nije se radilo o našoj snazi vjere, već o tome da je Bog djelovao u nama. Jednostavno smo Mu dopustili pristup našim srcima i svakom dijelu naših života. Zauzvrat, Bog je kontrolirao svaki segment. U konačnici sam morala prepustiti kontrolu nad financijama u mom životu. Bog je preuzeo kontrolu na način koji je bio daleko bolji od onoga što sam očekivala.

Vjerujem da je lako izgubiti pogled prema Bogu. Pogledamo u stranu i ne možemo shvatiti kako će Bog nešto ostvariti, no Bog uvijek pronađe način. Naša je dužnost da Mu vjerujemo uvijek, u svemu. Mogla bih napisati knjigu o svim čudesnim stvarima koje je Bog učinio u našim životima, no zasad želim podijeliti samo ovo. Ovo razdoblje života ostavilo je velik trag. Ovaj Božić će zauvijek biti upamćen kao Božić kada je Bog podmirio račune.

Autorica: Brie Gowen; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Faithit.com

PROČITAJTE JOŠ: