U službi često ima trenutaka kada te neka biblijska vizija potiče da ideš naprijed, a Bog te poziva da čekaš.
Čekanje može postati obeshrabrujuće i teško. Kako izgleda aktivno čekati, sudjelovati u onome što Bog radi, a ne opirati se čekanju? Predložit ću vam par stvari.
Sjeti se da nisi sam
Dok čekaš, ponavljaj sebi da nisi jedini. Podsjeti se da si diio velike skupine ljudi koja je pozvana da čeka. Razmišljaj o biblijskoj priči. Abram je čekao mnogo godina kako bi dobio obećanog sina. Izrael je 420 godina čekao na izbavljenje iz Egipta, a nakon toga još 40 godina kako bi ušli u zemlju koju im je Bog obećao.
Božji narod je generacijama čekao Mesiju, a Crkva sada čeka njegov ponovni dolazak. Cijeli svijet se muči dok čeka da na kraju bude sve novo kao što je Bog obećao. U službi je od suštinske važnosti razumjeti da čekanje ne znači prekidanje Božjeg plana. I čekanje je Njegov plan. Možeš i ovo znati: Gospodin koji te je pozvao da čekaš je s tobom dok čekaš. Nije on otišao da obavi nešto drugo, kao kad čekaš da te liječnik primi. Ne, Bog je blizu, brine za tvoje potrebe kako bi mogao da čekaš.
Budi svjestan da je čekanje aktivnost
Kad netko spomene čekanje, odmah zamišljamo čekaonicu kod liječnika. Izgleda nam kao besmisleno gubljenje vremena. Osjećamo se kao netko tko nema što raditi pa fotokopira recepte iz dvije godine starog ženskog časopisa.
VIDI OVO: 3 istine koje trebate imati na umu kada vam Bog kaže da čekate
Čekanje na Boga ne smijemo tako shvaćati. Čekanje na koje smo pozvani nije neaktivno. Vrlo je pozitivno, svrsihodno i duhovno. Biti pozvan na čekanje znači biti pozvan na aktivno podsjećanje: tko si ti i tko je Bog. Biti pozvan na čekanje znači biti pozvan na aktivno slavljenje: slavi Boga za njegovu prisutnost, mudrost, silu, ljubav i milost.
Biti pozvan na čekanje znači biti pozvan na aktivno služenje: traži načina da s ljubavlju pomažeš i ohrabruješ druge koji su isto pozvani da čekaju. Biti pozvan na čekanje znači biti pozvan na aktivnu molitvu: priznaj s čime se boriš u srcu i traži milost od Boga koji te je pozvao da čekaš. Moramo ponovo razmisliti o čekanju i podsjetiti se da je čekanje samo po sebi poziv na akciju.
Proslavi činjenicu da je vrlo malo toga pod tvojom kontrolom
Budući da mi neprestano u službi težimo da budemo mali bogovi nekog ugla svijeta i pošto nas to umara i beskorisno je, onda je čekanje, u stvari, odmor i olakšanje. Čekanje je podsjetnik da nemamo toliko moći i kontrole koliko smo mislili da imamo. Kad se od mene traži da čekam, iznova shvaćam da ne trebam crkvu nositi na leđima. Možda imam mnogo odgovornosti u raznim područjima, ali to je skroz drugačije od mog pretvaranja da imam suverenitet u bilo kojem od tih područja.
Crkvu nose moćna leđa Spasitelja, Pastira, Kralja kraljeva. Sve za što sam ja odgovoran jeste opis posla, moj karakter i ponašanje na koje me Kralj poziva u svojoj Riječi. To je podsjetnik da sam slobodan da mu sve povjerim i za to sam vrlo, vrlo zahvalan! On zaista ima sav svijet u svojim rukama.
Proslavi Božju posvećenost Njegovom djelu milosti
Dok čekaš, razmišljaj koliko je duboko povrijeđen svijet u kojemu živiš. Razmišljaj koliko je stvarno svuda prisutna borba sa grijehom. Onda proslavi zbog činjenice da je Bog posvećen, na bezbroj načina, malih i velikih, i da njegova milost stalno djeluje kako bi ispunio svoju svrhu u tebi i u onima kojima služiš.
VIDI OVO: 3 situacije kada je ”čekanje na Gospodina” zapravo neposlušnost
Kad se radi o stalnom djelovanju milosti, On neprestano radi kao Otkupitelj. On ne napušta djelo svojih ruku dok sve ne bude obnovljeno u potpunosti. On pokazuje svoju silu kako je neophodno, tako da možemo konačno biti otkupljeni iz ovog palog svijeta i izbavljeni od grijeha koji nas čvrsto drži. Proslavi zbog činjenice da Bog neće prekinuti proces milosti u tvom životu i službi da bi ti dao trenutnu udobnost, zadovoljstvo i lagodnost, za kojima čezneš kad si iscrpljen, obeshrabren i slab. On te jednostavno previše voli da bi mijenjao vječnu slavu za privremeno zadovoljstvo!
Neka ti čekanje ojača vjeru
Kad razmišljam o čekanju, često se sjetim što je rečeno o Abramu u Poslanici Rimljanima 4,18-21. Taj odlomak kaže da je Abram, dok je čekao, jačao u vjeri. To nije nešto što bismo očekivali, zar ne? Težimo mišljenju: kad nam je dano obećanje od Boga, počeli smo čekati sa živom vjerom. Ali budući da se čekanje odužilo, izgleda da vjera postupno slabi. Pa zašto je onda Abramova vjera bivala sve jača i jača? Zbog onoga što je radio dok je čekao. Dok je čekao, Abram je učio o Božjem karakteru i o njegovoj sili. I što je bolje video Boga onakvog kakav je, to je njegova vjera bivala sve jača. Razmišljao je o Božjoj slavi, a ne o tome koliko je teška njegova situacija.
Postoje tri načina na koje, kao Abram, možeš pustiti da ti čekanje jača vjeru. Možeš prepoznati da je čekanje dobra prilika da bolje upoznaš Boga tako što ćeš provoditi vrijeme čitajući njegovu Riječ i tako dublje razumjeti Njegov karakter, mudrost, moć i plan.
Drugo, možeš prepoznati da čekanje služi da sebe bolje upoznaš. Dok čekaš i srce ti se otkriva, imaš dragocjenu priliku proučiti svoje srce. Koje grijehe, slabosti i borbe ti je Bog otkrio dok čekaš? Gdje ti je čekanje otkrilo da imaš laži i lažne bogove koji ti otežavaju čekanje? I treća stvar, možeš prepoznati da je čekanje prilika da druge ljude bolje upoznaš, jer se njihova srca na sličan način otkrivaju. To ti može dati dragocjene prilike da još učinkovitije služiš onima koji su pod tvojom brigom.
Donesi odluku da ćeš postajati jači, učinkovitiji i vjerniji dok čekaš. To je, ionako, glavna Božja namjera.
Broji blagoslove
Za produktivno čekanje najvažnije je oduprijeti se gunđanju i kukanju koji nas često zaokupiraju. Kako bi pobjegao od takve tendencije moraš naučiti brojati blagoslove dok čekaš.
VIDI OVO: 4 razloga zašto Bog želi da čekate
Jednom sam slušao misionara koji je pričao da se bojao ekstremno dugačkih putovanja. Onda mu je napamet palo da će ovoga puta to što je zarobljen u autu za volanom, u stvari biti jedna posebna prilika. Odlučio je da će, dok vozi, zahvaljivati Bogu za svaki detalj blagoslova i milosti kojeg se bude mogao sjetiti, počevši od najranijeg sjećanja.
Dok je vozio, iz sata u sat, nabrajao je Bogu, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, blagoslov po blagoslov. Kad je završio putovanje još nije stigao do sadašnjosti u nabrajanju. Rezultat toga je bio da je umjesto iscrpljen i umoran, stigao je uzbuđen i promijenjen.
Gledao je život drugačijim očima. Božja prisutnost i staranje u njegovom životu su mu postali jasniji i shvatio je ono što ranije nije ni primjećivao.
A često baš suprotno, čekanje nam postane vježba za podsjećanje na ono što nemamo. Koliko je bolje, korisnije i radosnije uzeti čekanje kao priliku da nabrajamo mnogo, mnogo dobrih stvari koje su nam u životu darovane – stvari koje nikada ne bismo zaradili, postigli ni zaslužili.
Čezni za vječnošću
Čekanje treba izvršiti još jedan zadatak: Bog želi da me čekanje potakne da čeznem za domom. Kad o tome razmišljam sjetim se kampiranja. Mislim da je svrha kampiranja da budeš zahvalan što imaš dom. Kad kampiraš, sve je mnogo teže nego kod kuće. U početku može biti zabavno. Ali kad prođe tri, četiri dana, umoriš se od paljenja vatre, traženja vode za piće i pecanja da bi imao ručak. Tiho (ili ne tako tiho) počneš čeznuti za svojim domom.
Čekanje te treba podsjetiti da živiš „između već i još ne“. Da, ima puno, puno stvari za koje smo zahvalni u ovom životu, ali ovo mjesto nije tvoj dom zauvijek. Privremeno živiš na privremenoj lokaciji. U životu i u službi koju si ovdje iskusio ima nekih aspekata koji te podsjećaju da ovo nije tvoj dom. Teškoće sadašnjeg života i u službi jasno govore: ovo nije tvoje krajnje odredište. Čekanje treba u tebi proizvesti zadovoljstvo statusom quo koje Bogu daje čast. Čekanje te treba učiniti gladnim, da u tebi proizvede čežnju. Za čime? Da budeš kod kuće – u domu sa svojim Gospodinom zauvijek, u domu gdje više nema grijeha, u domu gdje je sve potpuno novo. Dok čekaš, stalno govori sebi: Ovo nije moje konačno odredište.
Upravo sad, upravo ovdje, u tvom životu ili službi, na neki način, ili na puno načina, Bog te poziva da čekaš. Koliko si dobar u čekanju? Je li čekanje u tebi osnažilo vjeru? Ili ju je oslabilo? Je li te način na koji čekaš približio Bogu? Ili udaljio od Njega? Je li te tvoj pristup čekanju podsjetio na sve blagoslove koji su na tebe izliveni? Ili si u kušnji da neprestano ponavljaš spisak neispunjenih želja? Je li ti čekanje služilo da te nauči nekim istinama o tebi samom? Ili si postao još više slijep i ljut zbog svojih okolnosti? Je li te način čekanja osposobio da dosegneš ljude bolje ili te je jednostavno uvukao još dublje u klaustrofobičnu dramu zato što čekaš?
U svakom slučaju, izbor je tvoj. Drži se milosti koju ti Bog daje. Svaki ishod je rezultat tvoje odluke biraš li Boga ili sebe, da budeš plodonosan ili beskoristan, Njegovu snažnu milost ili tvoju krhku volju. Uvijek se sjeti da Bog nikad nije odvojen od tvog čekanja. On je Gospodin čekanja. On nam namjerno daje milost za čekanje. Budući da tvoje čekanje nije izvan Njegovog plana, već je ono vitalan i neophodan dio tog plana, On je sa tobom dok čekaš. I zapamti, Bogu nije toliko stalo do uspjeha tvoje službe, stalo mu je do tebe. Zato, dok čekaš, ponavljaj sebi iznova: U čekanju se ne radi o onome što dobijem kad se završi čekanje, nego o onome što postajem dok čekam.
Autor: Paul Tripp; Prijevod: Projekat-timotej.org; Izvor: Thegospelcalition.org; Objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za portal novizivot.net.
