Božje zapovijedi u vezi davanja: Dajte svima, no postoje iznimke

Bog nam je dao određene zapovijedi u vezi davanja. Trebamo biti spremni pomoći svima u potrebi, no postoje iznimke. Kome trebamo davati, a kome ne?

“… i činite dobro, i pozajmljujte ne nadajući se ičemu za uzvrat. I velika će biti plaća vaša…” (Luka 6,35)

Ove zapovijedi našega Gospodina tiču se našeg ponašanja prema svim ljudima, obraćenima i neobraćenima, ali naše razmišljanje o njima posebno ćemo usmjeriti na financijske transakcije među kršćanima.

Tužno je i istinito da neki od najozbiljnijih sukoba među vjernicima nastaju zbog novca. Ne bi tako trebalo biti, ali nažalost, još uvijek vrijedi stara poslovica: Kad novac dođe na vrata, ljubav leti kroz prozor.

VIDI OVO: KRŠĆANSKO DAVANJE: Trebaju li kršćani davati, što i kome trebamo dati i koliko?

Jednostavno bi se to moglo riješiti tako da se zabrane sve financijske razmjene među vjernicima, ali ne može se to učiniti sve dok Biblija govori: “I svakomu tko od tebe išće, daji” i: “… pozajmljujte ne nadajući se ičemu zauzvrat” (Luka 6,30.35).

Stoga moramo prisvojiti razne smjernice koje nam omogućuju da poslušamo Riječ, a ipak izbjegnemo sukobe i uništena prijateljstva.

Trebamo davati u svakoj prilici gdje postoji istinska potreba. Dar treba biti bezuvjetan. Ne smije drugoj osobi nametati nikakvu obvezu, bilo da s nama glasuje u crkvenom odboru ili da nas brani kad smo u krivu. Ne smijemo pokušavati “kupiti” ljude svojom ljubaznošću.

VIDI OVO: Kada želite dati novac drugima, držite se ovih Božjih standarda!

Zapovijed da dajemo svakom tko od nas zatraži ima određene iznimke. Ne smijemo financirati ničije kockanje, pijenje ili pušenje. Ne smijemo davati kako bi se osigurali neki suludi planovi bogaćenja kojima se hrani ljudska pohlepa.

Kada posuđujemo za neku hvalevrijednu stvar, trebamo to činiti sa stavom koji pokazuje da nam nije važno hoće li nam se novac ikada vratiti. Neplaćanje neće ugroziti naše prijateljstvo. I ne smijemo zaračunavati kamate na našu pozajmicu.

Ako Židov koji je živio pod Zakonom nije mogao ubirati kamate od svog bližnjeg, također Židova (Levitski zakon 25,35-37), koliko manje smije kršćanin, koji je pod milošću, ubirati kamata od svog brata vjernika.

Ako je situacija takva da nismo sasvim sigurni radi li se o istinskoj potrebi, općenito je bolje pokušati joj udovoljiti. Ako već moramo pogriješiti, bolje je to učiniti na strani milosti.

U davanju drugima moramo se suočiti sa činjenicom da primatelji milodara često gaje zamjerke prema darovatelju. To je cijena koju moramo biti voljni platiti. Kad su britanskog premijera Disraelija jednom podsjetili na to da ga neki čovjek mrzi, rekao je: “Ne znam zašto. U posljednje vrijeme nisam za njega ništa učinio.”

Autor: William MacDonald