Prečesto, kršćane koje muče seksualni grijesi njihove crkvene zajednice prisile u brak.
Pastori mogu reći parovima da, nakon što postanu povezani unutar legitimnog, biblijski utemeljenog bračnog odnosa, seksualne aktivnosti dobivaju biblijsku potvrdu i nakon stupanja u brak parovi mogu činiti sve, bez obzira na seksualni grijeh kojeg su donijeli u taj brak.
No kao što nedavno vjenčani bračni par to ubrzo otkriva, brak običava osnažiti, a ne odstraniti taj opsjedajući grijeh. Brak ne liječi nezdrave bračne odnose; on ih kodificira. Odjednom, odnos koji je oformljen kako bi odao čast Bogu počne nalikovati na ljudsku tragediju.
No ne kaže li apostol Pavao kršćanima da je bolje za njih da se vjenčaju, kako ne bi izgarali? (1. Korinćanima 7, 9) Ne znači li to da je brak Božji recept za obračunavanje sa seksualnim grijehom? Premda je ovakav rehabilitacijski pogled na brak prevladavajući, on iskrivljuje ono što uči 1. Korinćanima 7, i stvara nesigurnu situaciju za supružnike.
Strast ili grješna požuda?
Time što potiče brak kao biblijsko sredstvo za borbu protiv požude, rehabilitacijski pogled ne uspijeva razlikovati između onoga što je pobožna žudnja i onoga što je grješna, parazitska perverzija istoga.
U Novome zavjetu, grčka riječ koja se ponekad prevodi kao ”požudu” može ukazivati na svetu strast (Luka 22, 15), kao i na degradirajuće želje. (1. Solunjanima 4, 5) Razmotrimo vjernika koji govori svome pastiru: „Prožet/a sam požudom.“ Ako vjernik/vjernica pod time misli da je prožet/a grješnom žudnjom i seksualnom pohlepom, u tom slučaju pastir nikada ne bi smio reći da je rješenje za to stupanje u brak. Ne daj Bože! Poticanje nekoga tko je prožet seksualnim grijehom da se ženi jest kao da potičemo osobu, koja redovito voli pucati prema svojim susjedima s airsoft puškom, neka se upiše u registar za nošenje vatrenog oružja. To znači davanje odobrenja bezobzirnom zanemarivanju drugih.
Nikada ne bismo trebali preporučivati brak kompulzivnom lažljivcu, kao način kako se može izliječiti neiskrenost te osobe. S obzirom na obećanje o ljubavi i iskazivanju časti, koje si supružnici daju, laganje unutar braka posebno je dijabolično.
Isto vrijedi i za seksualnu pokvarenost, koja obično koristi pornografiju kao nadahnuće. Dehumanizirajuće je za supružnika, koji se koristi kao katarza za seksualnu nečistoću drugog supružnika.
Duh Sveti, kroz Pavla, zabranjuje otvaranje vrata bilo kakvim seksualnim željama. (Rimljanima 13, 14) Takve želje moramo umrtvljivati, a ne možemo ih umrtviti ako ih hranimo blagoslovima, koji pripadaju vjernosti.
No rehabilitacijski pogled čini upravo to. On nagrađuje grješni nedostatak samokontrole seksualnim dobrobitima, koje donosi sveti brak. On pogrješno koristi opravdanje za razvod (Matej 19, 8-10) kako bi opravdao brak. Ovaj loš praktičan plod ukazuje prema trulom interpretacijskom korijenu.
VIDI OVO: 4 načina kako doživjeti iscjeljenje nakon seksualnog grijeha
Supružnici i samci
Osim neuspijevanja u razlikovanju između svetih i nesvetih seksualnih želja, rehabilitacijski pogled ne uspijeva prepoznati dvije Pavlove publike, koje se spominju u 1, Korinćanima 7.
Prvo, Pavao govori o supružnicima. Kako bi onemogućili iskušenje koje vodi prema seksualno pohlepnom ponašanju, supružnici bi trebali prakticirati svoje seksualne povlastice dragovoljno, velikodušno i ekskluzivno jedno prema drugome. (1. Korinćanima 7, 2-3) U suprotnom, Sotona bi mogao zloupotrijebiti njihovu strast i mogao bi je preokrenuti u prigodu za seksualnu pohlepu. Ovdje bračni odnosi pomažu u sprječavanju iskušenja: nisu zapovjeđeni kao posljedica popuštanja iskušenju.
Sljedeće, Pavao se obraća nevjenčanim ljudima, koji ne mogu prakticirati samokontrolu. On kaže da se takvi ljudi radije trebaju vjenčati kako ne bi izgarali u strasti. No suprotno rehabilitacijskom načinu čitanja, ovo izgaranje nije izgaranje seksualne pohlepe, a razlog toga jest jer nedostatak samokontrole nije bezakonje.
Samokontrola se ovdje odnosi na disciplinu, koja je potrebna kako bi se mogao živjeti život onako kako ga je živio Pavao, u službi Bogu. Iako Pavao može poželjeti ovakav život za sve, on jednostavno priznaje da ovakav život nije za svakoga. Pavao opaža velike prednosti, koje donosi samaštvo u pogledu služenja Bogu, no on je pažljiv i ne zahtijeva to od svakog kršćanina. On ukazuje na to da bi svi vjernici trebali služiti Bogu, na temelju darova koje im je Bog dao. Snažna želja za spolnim odnosom, koju vodi temeljitija želja za ljubavlju i davanjem sebe u potpunosti drugome, gleda s biblijskim nalogom prema braku.
Pomoć i nada
Jedan od najljepših blagoslova braka jest obostrana pomoć, koju supružnici pružaju jedni drugima u pogledu obostrane posvećenosti. Seksualne privilegije, koje su ekskluzivne samo za brak, mogu zaista pomoći supružnicima u rastu u njihovoj svetosti. No bez obzira na naše okolnosti ili bračni status, Gospodin sam je onaj koji posvećuje. (Efežanima 5, 26) Niti brak niti njegove dobrobiti nisu potrebni za ovo djelo (1. Korinćanima 7, 32), a pogotovo ne ako su određeni zbog našega grijeha.
Odbacivanje rehabilitacijskog pogleda ne znači odbacivanje braka za ljude, koji se bore sa seksualnim grijehom. Svaki brak opterećen je određenim vrstama grijeha. U ovoj hiper-seksualiziranoj kulturi, seksualni grijeh nas sve zahvaća. No, svakog grješnika može preobraziti sila Evanđelja, (1. Korinćanima 6, 9-11) no brak nije pravo. Pastori se nikada ne smiju odnositi prema braku, tijekom predbračnog savjetovanja, kao prema definiranom zaključku. Kada rehabilitacijski pogled požuruje parove prema stupanju u brak, ovo je suprotno od onoga što Pavao navodi kao prvo obilježje ljubavi: strpljenje. (1. Korinćanima 13) Biblijska priprema za brak zahtijeva identificiranje i konfrontiranje seksualnog grijeha. Ona traži obrasce poslušnosti, koji rastu u plod Duha, čija je kruna samokontrola. (Galaćanima 5, 23-24)
Autor: Ruthledge ”Rut” Etheridge III; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
