DAJ BOGU PRILIKU i vidjet ćeš što može učiniti dodir Njegove majstorske ruke!

Daj Bogu priliku
Foto: ryankucerablog.wordpress.com

Pruži Bogu priliku. Nemaš što izgubiti. A dobiti možeš mnogo. Ne boj se. On samo želi dragovoljno primiti tebe i skrhane dijelove nutrine u svoje ruke.

Neki je čovjek doživio takva razočaranja da je odlučio oduzeti si život. Slučajni mu je posjetitelj predložio da odgodi odluku. Rekao mu je: “Evo, dopusti da ti u idućih sedam dana dolazim u posjet i upoznajem te s jednim nebeskim Prijateljem. Nemaš što izgubiti. Ako nakon tih tjedan dana i dalje budeš ustrajao u svojoj odluci – nitko te u tome neće moći spriječiti. Ali ako odluku promijeniš, dobio si život.” Čovjek je pristao na to. I dobio je život.

A sada imam i jednu zamolbu pred tobom, dragocjena dušo, koja čitaš ovu poruku: daj Bogu priliku. Daj Bogu priliku da promijeni tvoj život. Ovu poruku izgovaram stojeći u molitvi pred nevidljivim Božjim prijestoljem. Moja molitva nije da ti Bog pomogne u nekoj od tvojih potreba – da postigneš uspjeh i napredak u određenim područjima života. Ona je usmjerena na to da Bog dotakne skroz naskroz dubinu tvog bića i unese korjenitu promjenu u tvoj nutarnji svijet. Neka te tako dotakne Božja ruka da ostatak tvog života bude ono što ćeš nazvati čudesnom životnom prekretnicom. Moja zamolba i poticaj prema tebi jest: daj Bogu priliku.

A da Bog može izvršiti zadivljujući zahvat u nečiji život, pokazuje i Pavlov primjer. Na putu prema gradu, koji se zvao Damask, obasjala ga je svjetlost s neba. Pao je na zemlju i čuo da mu se netko obraća po imenu i pita zašto ga progoni. “Tko si ti, Gospodine?”, upitao je iznenađeni putnik. I dobio je odgovor: “Ja sam Isus koga ti progoniš!” (Dj 9,5) Sveto Pismo iznosi ovaj događaj u Djelima apostolskim i riječ je o događaju iz života poznatog apostola Pavla. U pismu crkvi u Filipima, sam apostol opisuje nevjerojatnu promjenu, koja je nastala u njegovoj nutrini. Pavao nije bio razočarani pripadnik s ruba društva. Bio je – kako to sam opisuje – “Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej; po revnosti, progonitelj Crkve; po pravednosti koja dolazi od Zakona, besprijekoran”. (Fil 3,5-6) To su značajke uglednog čovjeka društvene sredine, kojoj je pripadao. A bio je pripadnik izabranoga naroda i još k tome glasovite religijske sljedbe. Mogao se ponositi i time što je učio u prijestolnici kod nogu jednog od najslavnijih učitelja njegova naroda. Strogo se pridržavao onoga u što je vjerovao, bio je čovjek od djela, revan u obračunu s protivnicima. Nebesko je viđenje upravo i doživio na putu prema Damasku, kamo je pošao u progon neprijatelja – sljedbenika Isusa Krista. No kada mu se sam Isus ukazao u viđenju, nastao je potpuni zaokret u duši ovoga čovjeka. “Ali sve što mi je bilo vrijedno”, pisao je Pavao crkvi u Filipima, “izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost za me zbog Krista. Štoviše”, nastavljao je apostol, “sve sada gubi u mojoj cijeni vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina.” (Fil 3,7-8)

Onaj kome su ljudske sebične težnje za ugledom, čašću i materijalnim blagostanjem bile ostvarljive i dostupne, najednom je – potpuno lišen vlastitih prohtjeva – počeo propovijedati Radosnu vijest o Isusu Kristu, o oproštenju grijeha i vječnom životu. Ugled u društvu i čast više nisu igrale nikakvu ulogu u Pavlovom životu. Zahvaljujući Božjem dodiru na putu za Damask i nutarnjem preokretu, rodio se apostol, koji je neumorno radio na zadobivanju ljudskih duša za Krista! Bogu je dao priliku da ga potpuno upotrijebi kao svoga poslanika.

Da, bio je to neobičan zahvat Božje milosti prema Pavlu. Dogodio se u davnoj prošlosti. Ali Božja je riječ Biblija živa knjiga, i onaj isti Bog koji je djelovao u Pavlovom životu, jednako djeluje i u današnje vrijeme. Isus Krist i danas govori: daj mi priliku da učinim čudesni zahvat i u tvojoj nutrini. Poslušaj što mi je ispričao dragi prijatelj; nazvat ću ga Robert. U svojoj je sredini uživao glas dobrog i poticajnog vjernika – služio je kao primjer drugima. Naoko je bio dio skladne obitelji. Ali Robert je postajao svjestan toga da u srcu nosi ljutnju, gorčinu i bijes, što nisu odlike Božjeg čovjeka. Izvana je donekle to uspio prekrivati ali se iznutra osjećao sve neretnijim i bijednijim. Gorčina se i ljutnja prema supruzi i drugim ljudima pojačavala. A bilo mu je teško podnijeti i to što je, unatoč svemu, njegova supruga djelovala sretno. Podlegao je i nekim porocima. Zajednička prijateljica, koja je primijećivala što se događa, jednom je prilikom Robertu rekla: “Molit ću da ti Bog slomi srce.” To ga je strašno naljutilo. “Kakva je to prijateljica”, pomislio je, “koja će tako nešto moliti za mene!” Vremenom je i supruga počela očajavti nad takvim njegovim stanjem te ga je molila da zajedno negdje potraže pomoć. No, ponos mu to nije dopustio. Robert je nastavljao padati dublje u potištenost i očaj. Razdirala ga je pomisao da je dvoličan. Ljudi sa strane su gledali u njemu velikog vjernika a on i njegovi najbliži posrnulog čovjeka. To je išlo tako daleko da je počeo razmišljati o samoubojstvu. Rekao je to i supruzi. Jednog je kišnog dana vozio auto i gledao u koje će se drvo uz cestu zabiti. Plakao je i vikao u krajnjoj bespomoćnosti: “Zašto, Bože! Zašto! Moj je život užasan. Ja tako dalje više ne mogu!” Ali tada se – prema onome što mi je prijatelj ispričao – dogodilo nešto neobjašnjivo. Negdje duboko u srcu, kao da je čuo jasni Božji glas, koji mu je rekao: “Konačno! Upravo sam na to čekao!” Robert se osjećao osupnuto. U trenu je shvatio da je Bog već dugo čekao na to priznanje čovjekove nemoći. Bilo je to kao da mu je Bog htio dati do znanja: “Dok ti ne shvatiš i priznaš svoju nemoć, ja ne mogu preuzeti tvoj život u svoje ruke.” Robert je dao Bogu priliku i dobio je život. Tog kišnog dana, umjesto da se zabije u neko drvo, vratio se natrag supruzi i njihovoj djevojčici. Kako mu više nije bilo stalo do ponosa, prijatelji su priskočili u pomoć. Roberta i njegovu obitelj danas poznajem kao drage, radosne i Božjim duhom prožete ljude.

Mojem je prijatelju trebalo da dođe do kraja snaga, do potpune bespomoćnosti, do sloma srca, da pruži Bogu priliku. A tebe, dragocjena dušo, Spasitelj nas izgubljenih, poziva da mu pružiš priliku već sada – tako da preostali dio života iskusiš njegovo vodstvo i čudesnu preobrazbu nutrine. Nemoj čekati da dođeš pred zid, već se Bogu u molitvi povjeri u onom stanju, u kojem jesi. Bilo da se boriš za ugled, čast i materijalno blagostanje, bilo da si stjeran u očaj, bepomoćnost i beznađe – pruži Bogu priliku. Ne boj se. On samo želi dragovoljno primiti tebe i skrhane dijelove nutrine u svoje ruke. Kao u onoj pjesmi o staroj, izgrebanoj i slupanoj violini. Nitko je na dražbi nije htio kupiti, pa ni za novčić. Jer kome treba stara i neugledna stvar? Tako je bilo sve do trenutka dok neki starac, tamo negdje s dna dvorane, nije došao naprijed, uzeo violinu ruke, stresao prašinu s nje i počeo svirati. Ali taj je starac bio poznati violinist. Stara je violina u njegovim rukama davala predivnu melodiju, na divljenje svih nazočnih u dvorani. Nakon toga je vlasnik prodao violinu za veliko bogatstvo. Kad su ga pitali što je tako iznenada promijenilo vrijednost violine, odgovorio je kratko: dodir majstorske ruke.

Stoga pruži Bogu priliku i vidjet ćeš što može učiniti dodir majstorske ruke, one koja je probodena na križu za grijehe svijeta. Dopusti da ti nebeski Prijatelj iskaže dragocjenu ljubav i da dodir njegove majstorske ruke učini od tvog života majstorsko djelo. Pruži mu priliku. Nemaš što izgubiti. A dobiti možeš mnogo. Potičem te da otvoriš Sveto Pismo – Bibliju – i još dublje pronikneš u život apostola Pavla. A onda da svako jutro dođeš pred Božje nevidljivo prijestolje s dubokim vapajem Bogu – Bože, čeznem za dodirom tvoje ruke i tvojim potpunim uplivom u moj život. I tada pruži Bogu priliku da odgovori na tvoj vapaj.

O Gospodine, ti koji poznaješ i proničeš srca ljudi, ti Gospodine, kome nisu nepoznati ljudski putevi, dotakni ovu dragocjenu dušu svojim nebeskim dodirom i učini da čezne za predanjem tebi. I blagoslovi je – Gospodine, divni i čudesni, dubljom spoznajom tvoga milosrđa, dobrote tvoje i ljubavi. I vodi je, Gospodine, sve do onog čudesnog zaokreta, gdje cijelom nutrinom osjeća da joj praštaš, da je mijenjaš i pružaš joj novi život, da je nadahnjuješ pouzdanjem i ispunjavaš nadom u vječni život. U Isusovo ime – amen!

Autor: Vlado Pšenko