Postoje trenuci kada nas život stisne uz zid, kad se čini da je sve previše i da ništa nije pod našom kontrolom. U tim danima ne tražimo mnogo — samo jedan djelić mira, snagu da izdržimo i tišinu u kojoj ćemo čuti svoje srce.
Upravo tada, jedna jednostavna molitva može biti ono što nas ponovno usmjeri, utješi i osnaži:
„Bože, osnaži me da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i smiri u meni sve što bura života uzdrma. U Isusovo ime, amen.”
Ova molitva ne traži ništa spektakularno. Nema velikih riječi, nema posebnih uvjeta. Nosi u sebi ono što svi u nekom trenutku osjetimo – nemoć pred stvarima koje ne možemo promijeniti, umor od svakodnevnih borbi i želju da nas netko iznutra smiri.
Zašto je važna ova molitva?
Jer ne traži – prihvaća.
Jer ne optužuje – smiruje.
Jer ne pokazuje slabost – već snagu da priznamo granice.
Ponekad ne moramo znati kako dalje. Dovoljno je na trenutak zastati i dopustiti toj rečenici da nas podsjeti: ne moramo sve nositi sami. Ne moramo imati sve odgovore. Ne moramo ni pobjeći, samo usporiti i predati ono što nas tišti u ruke Onoga koji vidi više i dalje od nas.
Amen!