Na prvi pogled, izgleda poput obične kamene prostorije, ispunjene tišinom i sjenama vremena.
To je gornja soba u Jeruzalemu – dvorana Posljednje večere. Iako su prošla gotovo dva tisućljeća, njezini zidovi i dalje svjedoče o trenutku koji je promijenio tijek povijesti.
U toj je sobi Isus Krist, neposredno prije svoje muke i križa, podijelio posljednji obrok sa svojim učenicima. Ondje je razlomio kruh i podigao čašu, ustanovivši Novi savez u svojoj krvi.
Ondje su učenicima bile oprane noge, znak ponizne ljubavi koja ne traži svoje. I ondje je u zraku lebdjela izdaja – ali i ljubav jača od svake tame.
To nije bila gozba kraljeva, nego oproštaj Kralja. Ne raskošna svečanost, već trenutak u kojem se nebo nagnulo k zemlji. Taj događaj nije bio samo obrok, nego nacrt križa – trenutak u kojem je vječnost sjela za stol s čovjekom.
Danas turisti ulaze u tu dvoranu, a hodočasnici je često napuštaju u suzama. Kažu da se ondje osjeti da Bog jednom nije bio dalek, nego prisutan. Kao da prostor i dalje nosi dah vječnosti, tihi šapat onoga što se zbilo te noći.
Pitanje koje ta soba i danas postavlja svakome jest: Što bih rekao Isusu da sam tada bio ondje? Kad bi nas pogledao u oči prije nego što je razlomio kruh, koje bi riječi izašle iz našeg srca?
Možda je upravo to i smisao ove dvorane – ne da samo gledamo unatrag, nego da iznova zastanemo i odgovorimo na Njegov poziv ljubavi koji i dalje traje.
