Golemi vatreni zidovi koji gutaju šume, nebo obojeno u zastrašujuće nijanse narančaste i crvene te stotine tisuća ljudi prisiljenih na hitnu evakuaciju – prizori su koji posljednjih tjedana dolaze iz mnogih dijelova Europe.
Dok požari bjesne diljem Francuske, Španjolske i južne Italije, turistička središta pretvaraju se u apokaliptična zgarišta. Brojne obitelji ostaju bez svojih domova, a vatrogasci se lavovski bore protiv vatrene stihije koja se čini gotovo nezaustavljivom.
Iako znanstvenici i stručnjaci objašnjavaju fizikalne uzroke ovih katastrofa – od iznimno vlažnih zima koje potiču bujanje rastinja, preko naglih suša pa sve do zanemarivanja ruralnih područja – mnogi u ovim događajima prepoznaju dublju, duhovnu istinu.
Znanost nam može objasniti mehanizam i proces nastanka prirodne katastrofe, no Božja Riječ nam otkriva pravo stanje stvorenoga svijeta. Kako piše u Poslanici Rimljanima, cjelokupno stvorenje zajedno uzdiše i savija se u trudovima, čekajući konačno oslobođenje od propadljivosti.
Ranjen svijet
Svijet u kojem živimo duboko je uzdrman i ranjen. Gledajući stotine tisuća evakuiranih koji s malo stvari napuštaju svoje domove, ne vidimo samo statistiku, nego stvarni ljudski strah, nesigurnost i patnju.
Isus je u Evanđelju po Luki najavio da će doći vremena u kojima će narode hvatati tjeskoba i strah od onoga što prijeti svijetu. Ti znakovi i “porođajne boli” ne služe tome da nas gurnu u paniku ili slijepi strah, već da nas probude iz duhovnog sna.
Uvijek iznova ostajemo zatečeni spoznajom koliko je zemaljska sigurnost zapravo krhka. Imovina, planovi i stabilnost mogu nestati u samo nekoliko sati. Zato nas ovi dramatični događaji podsjećaju da svoje blago ne skupljamo tamo gdje ga vatra može uništiti, nego na nebu.
Kada gledamo nemire, nezapamćene vrućine, sušu i nepogode koje potresaju Europu, pozvani smo podignuti glave i sjetiti se odakle dolazi naša jedina prava nada. Naše uzdanje nije u vremenskim prilikama, ekonomiji ili tehnologiji, nego u Isusu Kristu koji je isti jučer, danas i zauvijek.
Biti kršćanin u ovakvim vremenima ne znači ignorirati tuđu patnju, nego biti svjetlo, moliti za pogođene obitelji i pružiti ruku pomoći. Dok stvorenje uzdiše, mi čekamo ispunjenje Božjeg obećanja o novom nebu i novoj zemlji, gdje više neće biti suza, boli ni razaranja.
