Sveto pismo je iznimno detaljno kada govori o misionarskim putovanjima apostola Pavla, no ostaje potpuno nijemo kada je riječ o njegovoj smrti.
Zapravo, Novi zavjet ne donosi detalje o završetku života većine apostola, s iznimkom Jakova, koji je pogubljen u Jeruzalemu. Knjiga Djela apostolska završava prikazom Pavla koji se nalazi u kućnom pritvoru u Rimu, gdje je dvije godine nesmetano propovijedao Božje kraljevstvo.
Budući da je evanđelist Luka pisao Djela s ciljem da prikaže širenje evanđelja od Jeruzalema do Rima, a ne Pavao biografiju, knjiga se zatvara prije apostolova pogubljenja.
Ipak, rana crkvena predaja i povijesni zapisi jednoglasno svjedoče da je Pavao umro mučeničkom smrću u Rimu. To se dogodilo tijekom okrutnih progona kršćana pod okriljem cara Nerona, negdje između 64. i 67. godine. Budući da je Pavao bio rimski građanin, zakon je nalagao da ne smije biti razapet poput robova, već mu je glava odrubljena mačem.
Svjedočanstva rane Crkve i povjesničara
Snažnu potporu ovoj predaji pruža i sam Pavao u svojoj Drugoj poslanici Timoteju, pisanoj iz rimske tamnice. Svjestan da mu se bliži kraj, apostol piše dirljive riječi: „Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu i vrijeme je moga odlaska blizu.“
Osim biblijskog konteksta, postoje brojni izvanbiblijski dokazi koji potvrđuju Rim kao mjesto Pavlove smrti. Gaj, rimski prezbiter iz 3. stoljeća, pisao je o spomenicima podignutim apostolima Petru i Pavlu u Rimu.
Dionizije Korintski također je u pismu Rimskoj crkvi potvrdio da su Petar i Pavao zajedno poučavali u Italiji te u isto vrijeme podnijeli mučeništvo.
Poznati crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski tvrdio je da je Pavao dvaput bio zatvoren u Rimu, te da se pogubljenje dogodilo tijekom tog drugog tamnovanja. Euzebije se pritom poziva i na Origena, koji objašnjava da je Pavao, nakon što je propovijedao evanđelje od Jeruzalema pa sve do Ilirika, na koncu pretrpio mučeništvo u Rimu pod Neronom.
Iako apokrifni spisi poput „Djela Pavlovih“ dodaju neke nevjerojatne detalje, temeljni povijesni izvještaj o Pavlovu svjedočanstvu krvi u srcu Rimskog Carstva ostaje čvrst i povijesno utemeljen.
