U posljednjih dvjestotinjak godina, među kršćanima – osobito u evanđeoskim i pentekostnim krugovima – proširila se ideja o tajnom ili prethodnom Uznesenju Crkve (engl. rapture) koje će prethoditi Kristovu Drugom dolasku.
Prema toj tezi, vjernici će prije velikih nevolja (ili usred njih) biti uzneseni u nebo, dok će svijet proći kroz sedmogodišnju nevolju pod vlašću Antikrista. Ova ideja temelji se na dispenzacionalističkoj teologiji koja, iako popularna u američkom kontekstu, ima malo povijesnog temelja u učenju rane Crkve.
Biblijski temelji – jedno Uznesenje, jedan Dolazak
U Novom zavjetu ne nalazimo jasno odvojene događaje Uznesenja i Drugoga dolaska. Apostol Pavao piše u 1. Solunjanima 4,16-17:
“Jer će sam Gospodin, na zapovijed, na glas arkanđelov i trublju Božju, sići s neba; i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, koji ostanemo, zajedno s njima biti uzneseni u oblacima u susret Gospodinu – i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.”
U ovom tekstu nema naznaka da se radi o tajnom, nevidljivom događaju. Naprotiv, opisan je s velikim zvukom trublje i slavom. Isto tako, Isus u Mateju 24. poglavlju govori o svome dolasku s “velikom slavom” i okupljanju izabranih. Nijedan tekst ne sugerira dva različita dolaska – jedan za Crkvu, drugi za svijet – već jedan jedinstveni, slavni dolazak Gospodina.
Dispenzacionalizam – moderna inovacija
Dispenzacionalizam je teološki sustav koji je razvio John Nelson Darby u 19. stoljeću, a koji je kasnije popularizirala Scofield Reference Biblija. Ključno obilježje ove teologije je razdvajanje Izraela i Crkve u Božjem planu spasenja, te tvrdnja da će Crkva biti uznesena prije velike nevolje, a Bog će tada “nastaviti” Svoj plan s Izraelom.
Ipak, mnogi teolozi ukazuju na slabosti tog pristupa. Kao što ističe George Eldon Ladd, poznati evanđeoski teolog: “ideja prethodnog Uznesenja Crkve nije poznata crkvenim ocima, niti se može jasno izvesti iz Novog zavjeta.” Ladd nadalje tvrdi da Novi zavjet uvijek prikazuje Crkvu kao sudionika u patnjama ovoga svijeta do trenutka Kristova slavnog dolaska.
Učenje crkvenih otaca i rane Crkve
U prvim stoljećima Crkve, teolozi poput Ireneja Lionskog, Hipolita Rimski i Augustina nisu nikada razdvajali Uznesenje i Dolazak. Irenej, učenik Polikarpa (koji je bio učenik apostola Ivana), u svom djelu Protiv krivovjerja jasno uči o jednom Kristovom dolasku koji donosi i uskrsnuće i sud. Tertulijan u 3. stoljeću piše:
“Na kraju vremena, kada Krist dođe u slavi, mrtvi će uskrsnuti, a pravednici će biti uzneseni Gospodinu.”
Nema spomena o tajnom Uznesenju prije nevolje, već se sve događa “na kraju vremena”.
Povijesni konsenzus kršćanstva
U gotovo svim kršćanskim ispovijestima vjere – od Nicejskog vjerovanja do današnjih tradicionalnih katoličkih, pravoslavnih i protestantskih vjerovanja – ističe se vjera u jedan Kristov dolazak “da sudi žive i mrtve”, bez prethodnog, tajnog dolaska.
Rani protestanti Martin Luther i Jean Calvin također nisu nikada naučavali razdvojeno Uznesenje i Drugi dolazak, nego su vjerovali da će Crkva trpjeti do Kristova dolaska, ali u nadi konačnog otkupljenja.
Nema nikakvog temelja za Uznesenje Crkve
Iako ideja prethodnog Uznesenja pruža emocionalnu utjehu i nadu u bijeg od patnje, ona se ne može potvrditi ni Svetim pismom ni povijesnim učenjem Crkve. Biblijski tekstovi govore o jednom dolasku Krista – slavnom, vidljivom i konačnom – u kojem će Crkva biti uznesena njemu u susret, ne kako bi izbjegla patnju, nego kako bi bila zauvijek s Njim.
Kršćani su pozvani biti budni, spremni i vjerni u trpljenju, znajući da “kroz mnoge nevolje valja nam ući u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22). Uznesenje nije bijeg, već susret sa Zaručnikom koji dolazi po svoju Crkvu – jednom, zauvijek i u slavi.
