Hoću li patiti više ako slijedim Isusa?

Hoće li osoba koja slijedi Isusa Krista više patiti? Pitanje koje je jedna slušateljica postavila pastoru Johnu Piperu glasi ovako: 

Zašto će nam Bog dopustiti da patimo kao kršćani, ako će ta patnja naštetiti našoj vjeri? To je pitanje koje dolazi od međunarodnog slušatelja. „Pozdrav, pastore John! Zovem se Bernice. Imam 21 godinu i živim u Keniji, u istočnoj Africi. Moje pitanje proizlazi iz sumnje u Božju dobru narav, koja se uvukla dok sam razgovarala s prijateljicom o davanju svoga života na raspolaganje Bogu i odluci o tome trebali slijediti Isusa prije svega.

Ona to ne želi, jer tvrdi da slijediti Boga jednostavno značiti dodatnu patnju i prolazak kroz više iskušenja koja On uzrokuje (ili dopušta), prije nego što budemo mogli uživati u Njegovoj dobroti. Pitam se je li u pravu. Njezino me gledište natjeralo da preispitam Božju dobrotu. Zašto bi nanosio bol nekome tko Mu je povjerio svoj život? Zašto bi dopustio da te osobe pate na načine koji mogu naštetiti njihovoj vjeri u Njega? Zašto vjerovati ako nas to samo otvara za dodatnu patnju?“ 

Berniceina prijateljica nešto gotovo u potpunosti razumije. Ponekad je gotovo stvarno dobro, a ponekad je gotovo potpuni gubitak. Ono što Bernicina prijateljica vidi jest to da kada nas Isus poziva k sebi, On kaže: „Ako netko želi ići sa mnom, neka se odrekne sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Marko 8,34)

Drugim riječima, nasljedovanje Isusa uključuje uzimanje križa, koji je instrument patnje i smrti. Dakle, ona zna da će biti skupo slijediti Isusa i to je drži podalje. I to je tragično. Htio bih vidjeti mogu li uzrokovati da se predomisli i pritom spriječiti Bernice da ne ide tom slijepom ulicom.

Neograničeno manje patnje

Ovdje treba riješiti dvije stvari. Evo prve. Ona kaže: „Slijediti Boga jednostavno će značiti dodatnu patnju i prolazak kroz više iskušenja koja On uzrokuje (ili dopušta), prije nego što budemo mogli uživati u Njegovoj dobroti. . . . Zašto vjerovati ako nas to samo otvara za veću patnju?“

U toj su rečenici dvije pogreške: jedna je kvantitativna, a druga kronološka. Evo kvantitativnog problema. Ona kaže: „Slijediti Boga jednostavno će značiti dodatnu patnju. . . . Zašto vjerovati ako nas to samo otvara za veću patnju?“ Dva puta kaže da će slijeđenje Krista rezultirati dodatnom ili većom patnjom. 

To je kvantitativno, apsolutno nije istina. Jedini razlog zašto zvuči istinito je da se prema dahu pare, koji nazivamo „ovaj život“ odnosi kao prema cjelokupnom životu, dok je zapravo naš život između rođenja i smrti beskonačno mali dio života, koji zapravo traje vječno.

Kada uđete u postojanje tijekom začeća u utrobi svoje majke, započinjete život koji nikada ne prestaje; on traje vječno, prvo u ovom majušnom, sitnom djeliću života na ovom svijetu, a onda zauvijek, bilo s radošću u kraljevstvu Božjem ili s bijedom u paklu.

U Mateju 25, 46 Isus je rekao da će nepravednici “otići u vječnu kaznu, a pravednici u vječni život”. Postojanje, ljudsko postojanje je vječno, bilo u radosnoj prisutnosti Boga ili u odsutnosti Boga pod Njegovim gnjevom. Isus je rekao u Ivanu 3, 36: „Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; tko se ne pokorava Sinu, neće vidjeti života, ali na njemu ostaje gnjev Božji.“ Dakle, vratimo se rečenici koja je kvantitativno pogrešna: Jednostavno je pogrešno reći da vjerovanje u Isusa donosi više patnje. Ne donosi. Donosi nam beskrajno manje patnje, jer nas spašava od vječne patnje. Dopustite mi da ponovim to. Vjerovanje u Isusa donosi beskrajno manje patnje, jer nas spašava od vječne patnje. Rečenica koja kaže: “Slijediti Boga jednostavno će značiti dodatnu patnju” kvantitativno je pogrešna. Beskrajno je pogrešna.

Ljepota u samome trenutku

Kronološki je također pogrešno reći da postajanje kršćaninom donosi više iskušenja, prije nego što možemo uživati u njegovoj dobroti. To nije istina. Onog trenutka kad smo se ponovno rodili, kad smo postali kršćani, upravo tog trenutka, od nas je uklonjena Sotonina sljepoća i mi vidimo Kristovu ljepotu.

  • Teret krivnje u tom se trenutku s naše savjesti skida sa svakim oproštenim grijehom.
  • Gnjev Božji u tom trenutku oduzet je i uklonjen od nas.
  • Duh Sveti izlijeva se u naš život, prosipajući u našim srcima ljubav Božju (Rimljanima 5,5).
  • Prijateljstvo Kralja svemira pripada nama.
  • Počinje intimno druženje s Kristom.
  • Otvorena je smjela komunikacija u molitvi.
  • „Kušamo radost neizrecivu, ispunjenu slavom.“ (1. Petrova 1,8)
  • Svako ropstvo grijehu je slomljeno.
  • Budi se nesavladiva nada. 
  • Svemoć Božja prelazi s toga da bude protiv nas i da nakon toga radi za naše vječno dobro. (Rimljanima 8, 28)

Sve ovo i još više započinje onog trenutka kad se ponovno rodimo. Jednostavno nije istina reći da postajanje kršćaninom donosi više kušnji, prije nego što možemo uživati u Božjoj dobroti. Upravo sva ta trenutna dobrota koju doživljavamo omogućuje nam podnošenje kušnji. Rekao sam da postoje dvije stvari koje treba riješiti. To je bila prva: kvantitativna i kronološka pogreška koja nastaje kada smo rekli da postati kršćanin znači više patnje i da Božja dolazi tek nakon naših muka ovdje.

Služiti naše spasenje

Druga stvar koju treba riješiti jest pitanje koje Bernice postavlja: „Zašto bi [Bog] nanio bol nekome tko je svoj život u potpunosti povjerio Njemu? Zašto bi Bog dopustio da pate na načine koji mogu naštetiti vjeri, koju ti ljudi imaju u Boga?“ Postoji najmanje šest biblijskih, širokih, pouzdanih i zadovoljavajućih odgovora na to pitanje. Napisao sam članak pod nazivom “Pet svrha za patnju”, a prije samo nekoliko tjedana odlučio sam da moram dodati šestu. Dakle, sada razmišljam u smislu šest širokih razloga za kršćansku patnju. Neću ih ovdje ponoviti. Ono što bih htio jest to da bih Bernice želio predložiti preorijentaciju načina, na koji ona doživljava patnju vjernika.

Što ako, umjesto da kršćansku patnju doživljavamo kao nešto što dobivamo u životu jer postajemo kršćani, je počnemo doživljavati kao nešto što je do sada bilo sigurno i zasluženo, ali je nakon toga, milošću Božjom, postalo patnja koja je stvorena kako bi služila našem spasenju? To je radikalna preorijentacija načina na koji doživljavamo svoju patnju. Drugim riječima, umjesto da patnju doživljavamo kao nešto što Bog nasumce dodaje našim životima, počnimo je doživljavati kao nešto što smo zaslužili, što je sigurno dolazilo i što bi nas na kraju uništilo, ali sada Bog, kao mudar, svemoćni, suosjećajni Iscjelitelj, čudesno uzrokuje da sva ta patnja služi izgradnji nas, umjesto da nas uništi.

Na primjer, u 2. Korinćanima 12, Pavao piše da je dobio trn u tijelu i da mu je taj trn dao Bog. Bez Isusa Krista taj bi trn bio potpuno destruktivan. Ali zbog Krista, iako je taj trn “Sotonin glasnik” (2. Korinćanima 12, 7), Bog ga pretvara u instrument Pavlovog posvećenja i radosti. Kada Pavao zatraži Boga neka ukloni trn, Krist odgovara: „Dovoljna ti je moja milost, jer je moja snaga savršeno se prikazuje u tvojoj slabosti.“ Stoga Pavao odgovara ovako: „Stoga ću se sve radosnije hvaliti svojim slabostima, da Kristova snaga počiva na meni.“ (2. Korinćanima 12, 9) Drugim riječima, samu patnju koju je Sotona osmislio za našu muku i koja bi rezultirala vječnom mukom bez Krista, Bog je upravo tu patnju pretvorio u sredstvo našega spasenja.

Vječna radost 

Dakle, Bernice, molim da ti i tvoja prijateljica učinite sljedeće: 

  • Kad razmišljate o životnim patnjama, sjetite se da život traje vječno, ne samo osamdeset godina i da je Bog je dao svog Sina kako bi vašu patnju ograničio na mali djelić tog života, nakon čega ćete dobiti vječnu radost. 
  • Promijenite način kako doživljavate vaše osobne patnje, tako da vidite kako Bog pretvara zaslužene i neizbježne patnje u vrstu božanske terapije, koja vodi u vječno zdravlje i radost. 

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ:

NE PROPUSTITE!