Oduvijek sam zamišljala da ću u ovoj fazi života putovati na odredišta sa svoje liste želja, mirno njegovati vrt i konačno napisati onaj roman koji godinama nosim u sebi.
Umjesto toga, moji dani danas prolaze u brisanju nosića i čišćenju svake zamislive površine, dok istovremeno vodim računa o svemu – od dječjih lijekova do glazbenih instrumenata.
Suprug i ja živimo s našom kćeri i njezino šestero djece. Kako je to trenutno najlogičnije rješenje za našu obitelj, na meni je pala briga o djeci, kući i psu, dok kći i suprug odlaze na posao.
No, jednoga dana, nakon deset sati borbe s dječjim napadima bijesa i kućnim kaosom, shvatila sam važnu istinu. Više nisam bila ona zabavna, opuštena baka koja uživa u svakom trenutku. Postala sam osoba koja grčevito drži sve konce u rukama i osjetila sam da ću, ako se nešto ne promijeni, potpuno sagorjeti.
Moj dan obično počinje u 6 ujutro. Dok kći odvede prvašića na autobus, ja ostajem s petero djece. Slijedi spremanje za školu, mijenjanje pelena, doručak i potraga za čistom odjećom, što je često veći izazov nego što se misli. Kavu uspijem popiti tek usput, pokušavajući ostati sabrana prije nego što započne ostatak iscrpljujuće dnevne rutine.
Iako bih za svakog člana svoje obitelji dala život, teret je težak. Priznajem, ponekad tugujem za čistom i tihom kućom u kojoj sam se nekada budila. Ta me čežnja ponekad čini razdražljivom, pa sam morala uvesti promjene kako bih sačuvala mir.
Sada sve obveze završavam do 21 sat, što mi ostavlja vrijeme za čitanje ili molitvu prije sna. Također, ustajem 30 minuta ranije kako bih u tišini prikupila snagu.
Naučila sam da je „urađeno bolje nego savršeno“ i da ne smijem od sebe očekivati nemoguće. Iako su moji snovi o mirovini trenutno po strani, biram pronaći duboki smisao u oblikovanju srca šestero divne djece.
Ovo je poglavlje neuredno i naporno, ali ispunjeno bezuvjetnom ljubavlju. To je žrtva koju, uz Božju pomoć, biram svaki dan.
