Je li invaliditet nešto normalno?

Je li invaliditet normalna stvar u životu? Koje je biblijsko gledište o invaliditetu? Autorica ovoga članka donosi važne odgovore.

Kada je moj sin Tim imao 11 godina, rekla sam mu da sam ga upisala u Olimpijske igre za djecu s posebnim potrebama. „Ondje će biti djece koja imaju Downov sindrom, poput tebe“. „Ja nemam Downov sindrom“, odgovorio je Tim ljutito. Na to sam odgovorila: „Da, imaš. Sjećaš se? Poput tvojih prijatelja Annie, Jonathana i Bradleya“? Odmahujući glavom, Tim je odgovorio: „Oh! Zaboravio sam! U pravu si. Shvaćam tvoju poantu“!

Mi, poput Tima možemo ponekad biti zbunjeni u vezi toga kako invaliditet utječe na život u ovome svijetu. No samo kada razumijemo kako zapadni, moderni svijet gleda na invaliditet i kako je taj pogled u suprotnosti s biblijskim pogledom, možemo bolje razumjeti iskustvo invaliditeta i na učinkovitiji način možemo ljude s invaliditetima uključivati u crkve.

Dvije dimenzije invaliditeta

Invaliditet ima dva aspekta. Funkcionalna dimenzija invaliditeta uključuje dijelove tijeka, koji ne funkcioniraju na načine na koje uobičajeno funkcioniraju. Društvena dimenzija invaliditeta uključuje ono kako se drugi odnose prema ljudima s invaliditetom; često dodatno pojačavajući njihov invaliditet nego što to čini funkcionalna dimenzija. Te dvije komponente stvaraju iskustvo koje nazivamo ”invaliditet”.

VIDI OVO: Što je Downov sindrom? Kakva je to bolest i kako nastaje?

Modernizam i invaliditet

Kada je modernizam dominirao u 20. stoljeću, Zapad je na invaliditet gledao kao na odstupanje od pravila. Ono što je u modernizmu važno jest unaprjeđivanje čovječanstva kroz otklanjanje problema, koje možemo promatrati oslanjajući se na znanost i razum. U tom kontekstu, invaliditet, na koji se gleda kao na odstupanje od pravila koje je moguće promotriti, je ”problem”, koji treba biti eliminiran, popravljen ili usavršen, u skladu s traženjem utopističke vizije.

Iako modernistički mentalni sklopovi mogu na pozitivan način doprinijeti kroz terapije za stanja invaliditeta, ono što je tragično jest da je takav mentalni sklop također često temelj za društvena zlostavljanja osoba s invaliditetom; zlostavljanja koja uključuju eutanaziju, institucionalizaciju, sterilizaciju i pobačaj beba, kojima je dijagnosticirano stanje invaliditeta. Modernizam se usredotočuje, gotovo ekskluzivno na funkcionalnu dimenziju invaliditeta; na samo ograničenje. U očima modernista, na invaliditet se gleda kao na abnormalni segment života u ”normalnom” svijetu.

Postmodernizam i invaliditet

Postmodernizam se gotovo uvijek usredotočuje, gotovo isključivo, na društvenu dimenziju osobe s invaliditetom. Reagirajući na neuspjehe modernizma, postmodernizam gleda na istinu, kao na osoban, fluidan entitet, a ne kao na znanstvenu stvarnost koja se može promatrati. Ona ukazuje na načine kako su znanost i razum sam po sebi iznevjerili društvo, kao i na korijene, koje ovi društveni neuspjesi vuku iz ljudskog truda za dosezanjem moći. Iz postmodernističke perspektive, ono što treba biti popravljeno nije ljudsko tijelo, koje ima invaliditet, nego sustavi koji su na djelu u našem društvu.

Aktivisti za invaliditet u postmodernističko doba postavljaju neka vrlo važna pitanja, kao što su:

  1. Tko odlučuje o tome što jest ili što nije invaliditet?
  2. Kad bi društvene sredine bile u potpunosti naklonjene podržavanju i potpuno prilagođene osobama s invaliditetom, bi li samo oštećenje bilo važno, u pragmatičnom smislu?

U postmodernom razmišljanju, sami uvjeti invaliditeta su neutralne ljudske karakteristike koje treba prihvatiti, pa čak i slaviti. Neki postmoderni aktivisti s invaliditetom opisuju funkcionalno oštećenje kao da se ne razlikuje od različitih boja kose. U postmodernom pogledu, invaliditet je normalan dio života u normalnom svijetu. Srušite društvene barijere i bit invaliditeta nestaje.

I modernistički i postmoderni pogledi su pogrešni. Modernizam je iskren u pogledu poteškoća povezanih s invaliditetom. No, usredotočujući se na oštećenje i važnost njegovog popravljanja, modernizam generira iskustvo “sekundarnosti” i inferiornosti za osobe s dijagnostičkim invaliditetom.

Postmodernizam je iskren prema stvarnosti društvenih barijera koje rezultiraju i pasivnim i aktivnim ugnjetavanjem osoba s invaliditetom. No, usredotočujući se na rješenja, koja su ukorijenjena u stjecanju i posjedovanju društvene moći, postmodernizam često umanjuje bol i patnju koji mogu pratiti funkcionalni aspekt invaliditeta za osobe s invaliditetom i njihove obitelji.

Biblijski pogled na invaliditet

Gdje leži istina? Biblijsko gledište o invalidnosti obuhvaća ljudsko dostojanstvo i različitost, dok iskreno priznaje stvarne poteškoće tamo gdje one postoje i funkcionalno i društveno. Držeći te elemente u odgovarajućoj napetosti, biblijski pogled potvrđuje da je invaliditet normalan dio života u nenormalnom svijetu.

Invaliditet je normalan zbog toga što je nešto što očekujemo. Kada naiđemo na invaliditet, to nas ne smije iznenaditi ili šokirati. Živimo u svijetu razorenom učincima pada na čovječanstvo i na samo stvaranje. Invaliditet, promatran kroz leću Svetog pisma, uočljiv je oblik slomljenosti i poteškoća, koje su zajedničke ljudskom iskustvu. U poremećenom svijetu, teškoća invaliditeta opravdano proizlazi iz oštećenja i grješnih načina, na koji se ljudska bića mogu ponašati prema ljudima, za koje smatraju da su bitno drugačiji od njih samih.

Timov početni odgovor, “Nemam Downov sindrom!” može zvučati kao poricanje stvarnosti. No i danas u dobi od 30 godina, Tim zna da njegov identitet nije usredotočen na njegov invaliditet, iako Downov sindrom utječe i na to kako on doživljava svijet i kako se svijet odnosi prema njemu.

Tim prije svega shvaća da je osoba stvorena na Božju sliku. A život s njim i briga za njega ovih mnogo godina naučili su me da crkva najbolje može odati počast osobama s invaliditetom, kada se prisjetimo te istine. Osobe s invaliditetom, baš kao i cijelo čovječanstvo, obdarene su dostojanstvom i svrhom te trebaju upoznati Krista i Njegovu spasonosnu milost.

Molim se da s biblijskom perspektivom funkcionalne dimenzije invaliditeta naše crkve uđu u praktične poteškoće, koje mogu proizaći iz života s invalidnošću. Osim toga, molim se da se naše crkve s biblijskom perspektivom društvene dimenzije invaliditeta aktivno suprotstavljaju nepravdi prema osobama s invaliditetom, gdje god se ona nalazi. Kada slavimo prekrasne darove osoba s invaliditetom, volimo ih kao naše bližnje, koji su također nositelji Kristove slike i pozdravljamo njihove jedinstvene poglede na život, cijelo Kristovo Tijelo je blagoslovljeno.

Autorica: Stephanie Hubach; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.