NaslovnicaDuhovnostZašto je za svakog kršćanina važno 'iskustvo pustinje'?

Zašto je za svakog kršćanina važno ‘iskustvo pustinje’?

Zašto je za svakog kršćanina važno iskustvo duhovne pustinje? Zašto Bog dopušta da se nađemo u takvom stanju?

Ako planiramo postati poput Isusa, onda se naš karakter mora razviti. A u velikoj je mjeri upravo pustinja mjesto kojeg Bog odabire za to. I često nam se čini, dok smo tamo, da je Bog miljama daleko i Njegova se obećanja doimaju nestvarnima. Ali to je samo dojam, a ne stvarnost. Istina je da je Bog nadohvat ruke jer je obećao da nas nikada neće ostaviti niti zapustiti (Hebrejima 13, 5).

Pustinja je razdoblje u kojem se čini da idete u suprotnom smjeru od ostvarenja svojih snova i ispunjenja obećanja za koja ste jednom vjerovali da vam ih je Bog dao. U pustinji vam se ne čini da duhovno rastete ili napredujete.

Zapravo, možda vam se čini da nazadujete. Božja prisutnost kao da je sve slabija, a ne jača. Možda se osjećate nevoljeno i zanemareno. Ali to nije istina.

Što je pustinja?

Pustinja je, zapravo, mjesto koje posjećuju svi iskreni Kristovi sljedbenici – iako vam se može činiti, kad odete tamo, da ste potpuno sami. Istina je da je pustinja nužna destinacija za svako Božje dijete. U biti, dok budete napredovali i sazrijevali kao Isusov učenik, vjerojatno ćete više puta završiti u pustinji.

PROČITAJTE: Isusove kušnje u pustinji: Koja je njihova pouka?

Volio bih da vam mogu pokazati put na karti Google Map pa da pronađete prečac ili obilaznicu oko tog mjesta, ali tako nešto ne postoji. A to je, dragi moji prijatelji, dobra vijest jer je put kroz pustinju – naše prihvaćanje tog vremena ili razdoblja – neophodan ako mislimo stići do obećane zemlje!

Na svu sreću, većina nas nije morala fizički prolaziti kroz takvo bezvodno mjesto kao što je prava pustinja gdje gotovo da nema vode i skloništa. Dani su vreli, noći ledene, a mi smo sami, žedni i gladni. Uz sve to, još smo izgubljeni i nemamo pojma kako se vratiti kući. Možda nismo doslovno prošli kroz to iskustvo, ali proživjeli smo emocije pustinje. U knjizi ću podijeliti s vama neka od mojih iskustava prilikom posjeta pustinji – što se dogodilo više puta i nijednom nije bilo ugodno!

Dobra vijest je da vrijeme provedeno u pustinji ne mora nužno biti negativno iskustvo ako smo spremni slušati Boga. Znam da to zvuči nelogično, ali svrha vremena u pustinji je zapravo pozitivna: da nas obuči, očisti, ojača i pripremi za novo djelovanje Duha, učinivši nas tako plodonosnijima. Nesvjesni stvarnosti, mnogi počnu paničariti i nerazumno se ponašati kad dođu u pustinju. Bez da razumiju o čemu se zapravo radi, počnu tražiti i činiti krive stvari. Na primjer, neki naprave radikalni zaokret i promijene posao ili odu iz svoje crkve u neku drugu – čine bilo što zbog čega bi se ponovno mogli osjećati sretnima i vratiti se na staro. Samci možda započnu novu vezu nakon bolnog prekida.

Ako počnete tražiti izlaz prije nego shvatite zbog čega vas je Bog uopće doveo u neku situaciju, nesvjesno ćete produžiti vrijeme boravka u pustinji. Bit će vam teže, osjećat ćete se frustrirano, možda čak i poraženo jer ne razumijete da vas je Bog doveo na određeno mjesto ili u određeno razdoblje.

To se dogodilo Izraelcima tijekom četrdesetogodišnjeg prolaska kroz pustinju. Nisu razumjeli što im se događa i zbog toga je cijela jedna generacija propustila naslijediti Obećanu zemlju. Kako tragično! Bog ih je odveo u pustinju s namjerom da ih prokuša, obuči i pripremi da postanu moćni ratnici, sposobni osvojiti i zauzeti božansko obećanje – njihov novi dom. No, umjesto toga, Izraelci su pogrešno pustinju doživjeli kao kaznu; mrmljali su, žalili se i neprestano žudjeli za nečim. Kad je došlo vrijeme da napuste pustinju i osvoje i zauzmu Obećanu zemlju, nakon što su se njihove uhode vratile s izvještajem, ljudi su se priklonili negativnom izvještaju mrmljača i prigovarača. Pred njih je stavljen izbor da vjeruju Božjem obećanju i sposobnostima ili ljudskoj percepciji i nesposobnosti, a oni su odabrali vjerovati čovjeku umjesto Bogu. Povjerovali su u laž da će biti poraženi te da neće osvojiti zemlju kojom teče med i mlijeko. Tako su se ponašali jer nisu poznavali Božju narav i karakter.

Zato im je Bog na kraju rekao: „U redu, neka bude po vašem.“ Ono što je trebalo biti kratko putovanje kroz pustinju u trajanju od jedne godine pretvorilo se u cjeloživotno iskustvo. Uf! Ni vi ni ja ne želimo takvu odluku u svom životu! Ali možemo učiti iz njihovih pogrešaka, kao što nas apostol Pavao i upućuje: „Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena“ (1. Korinćanima 10:11).

Ako naučimo prepoznati vrijeme kada ulazimo u iskustvo pustinje umjesto da stišćemo zube i prigovaramo, možemo biti zahvalni, znajući da je iza tog mjesta „obećana zemlja“ nove zrelosti, moći, blagoslova, prilika i ispunjenih obećanja. Zar nam to ne bi olakšalo teška vremena? Složili bismo se s Jakovom kada kaže: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje… Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka (Jakovljeva 1:2,4).

Iskustvo pustinje: Pustinja nije mjesto poraza

Jasno moramo istaknuti ovu istinu: pustinja nije mjesto poraza, barem ne za one koji su poslušni Bogu. Isusa je, oslabljenog zbog gladi, bez ijednog ljudskog bića kojem se može povjeriti ili biti ohrabren, i bez fizičke utjehe ili nadnaravnih očitovanja tijekom 40 dana, đavao napao u pustinji. Isus ga je porazio Božjom Riječi! Pustinja nije razdoblje u kojem Božja djeca trebaju biti poražena: „Ali hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja…“ (2. Korinćanima 2:14)

PROČITAJTE: Vjera u pustinji čekanja

Dok su Izraelci boravili u pustinji, uznemiravali su ih okolni narodi. Gospodin im je rekao da uzvrate. Tako su porazili Amorejce (Brojevi 21:21-25), Midjance (Brojevi 31:1-11) i narode Bašana (Brojevi 21:33-35). Da je Bog htio da budu poraženi, ne bi im rekao da se brane i uzvrate. Iako to nije trebalo biti razdoblje poraza, većina je pomrla do ulaska u Obećanu zemlju. To nije bilo ono što je Bog želio nego žalosna posljedica njihove neposlušnosti.

Nadam se da ćete u srce pohraniti istinu da pustinja ne dolazi kao znak neodobravanja ili Božje kazne. Niti je mjesto na koje vas Bog želi odvesti da bi vas napustio i potpuno zaboravio. Niti tamo trebamo odustati i prihvatiti poraz!

Autor: John Bevere; tekst iz autorove knjige “Bože, gdje si?