Zašto je za svakog kršćanina važno iskustvo duhovne pustinje? Zašto Bog dopušta da se nađemo u takvom stanju?
Ako planiramo postati poput Isusa, onda se naš karakter mora razviti. A u velikoj je mjeri upravo pustinja mjesto kojeg Bog odabire za to. I često nam se čini, dok smo tamo, da je Bog miljama daleko i Njegova se obećanja doimaju nestvarnima. Ali to je samo dojam, a ne stvarnost. Istina je da je Bog nadohvat ruke jer je obećao da nas nikada neće ostaviti niti zapustiti (Hebrejima 13, 5).
Pustinja je razdoblje u kojem se čini da idete u suprotnom smjeru od ostvarenja svojih snova i ispunjenja obećanja za koja ste jednom vjerovali da vam ih je Bog dao. U pustinji vam se ne čini da duhovno rastete ili napredujete.
Zapravo, možda vam se čini da nazadujete. Božja prisutnost kao da je sve slabija, a ne jača. Možda se osjećate nevoljeno i zanemareno. Ali to nije istina.
Što je pustinja?
Pustinja je, zapravo, mjesto koje posjećuju svi iskreni Kristovi sljedbenici – iako vam se može činiti, kad odete tamo, da ste potpuno sami. Istina je da je pustinja nužna destinacija za svako Božje dijete. U biti, dok budete napredovali i sazrijevali kao Isusov učenik, vjerojatno ćete više puta završiti u pustinji.
PROČITAJTE: Isusove kušnje u pustinji: Koja je njihova pouka?
Volio bih da vam mogu pokazati put na karti Google Map pa da pronađete prečac ili obilaznicu oko tog mjesta, ali tako nešto ne postoji. A to je, dragi moji prijatelji, dobra vijest jer je put kroz pustinju – naše prihvaćanje tog vremena ili razdoblja – neophodan ako mislimo stići do obećane zemlje!
Na svu sreću, većina nas nije morala fizički prolaziti kroz takvo bezvodno mjesto kao što je prava pustinja gdje gotovo da nema vode i skloništa. Dani su vreli, noći ledene, a mi smo sami, žedni i gladni. Uz sve to, još smo izgubljeni i nemamo pojma kako se vratiti kući. Možda nismo doslovno prošli kroz to iskustvo, ali proživjeli smo emocije pustinje. U knjizi ću podijeliti s vama neka od mojih iskustava prilikom posjeta pustinji – što se dogodilo više puta i nijednom nije bilo ugodno!
Dobra vijest je da vrijeme provedeno u pustinji ne mora nužno biti negativno iskustvo ako smo spremni slušati Boga. Znam da to zvuči nelogično, ali svrha vremena u pustinji je zapravo pozitivna: da nas obuči, očisti, ojača i pripremi za novo djelovanje Duha, učinivši nas tako plodonosnijima. Nesvjesni stvarnosti, mnogi počnu paničariti i nerazumno se ponašati kad dođu u pustinju. Bez da razumiju o čemu se zapravo radi, počnu tražiti i činiti krive stvari. Na primjer, neki naprave radikalni zaokret i promijene posao ili odu iz svoje crkve u neku drugu – čine bilo što zbog čega bi se ponovno mogli osjećati sretnima i vratiti se na staro. Samci možda započnu novu vezu nakon bolnog prekida.
Ako počnete tražiti izlaz prije nego shvatite zbog čega vas je Bog uopće doveo u neku situaciju, nesvjesno ćete produžiti vrijeme boravka u pustinji. Bit će vam teže, osjećat ćete se frustrirano, možda čak i poraženo jer ne razumijete da vas je Bog doveo na određeno mjesto ili u određeno razdoblje.
To se dogodilo Izraelcima tijekom četrdesetogodišnjeg prolaska kroz pustinju. Nisu razumjeli što im se događa i zbog toga je cijela jedna generacija propustila naslijediti Obećanu zemlju. Kako tragično! Bog ih je odveo u pustinju s namjerom da ih prokuša, obuči i pripremi da postanu moćni ratnici, sposobni osvojiti i zauzeti božansko obećanje – njihov novi dom. No, umjesto toga, Izraelci su pogrešno pustinju doživjeli kao kaznu; mrmljali su, žalili se i neprestano žudjeli za nečim. Kad je došlo vrijeme da napuste pustinju i osvoje i zauzmu Obećanu zemlju, nakon što su se njihove uhode vratile s izvještajem, ljudi su se priklonili negativnom izvještaju mrmljača i prigovarača. Pred njih je stavljen izbor da vjeruju Božjem obećanju i sposobnostima ili ljudskoj percepciji i nesposobnosti, a oni su odabrali vjerovati čovjeku umjesto Bogu. Povjerovali su u laž da će biti poraženi te da neće osvojiti zemlju kojom teče med i mlijeko. Tako su se ponašali jer nisu poznavali Božju narav i karakter.
Zato im je Bog na kraju rekao: „U redu, neka bude po vašem.“ Ono što je trebalo biti kratko putovanje kroz pustinju u trajanju od jedne godine pretvorilo se u cjeloživotno iskustvo. Uf! Ni vi ni ja ne želimo takvu odluku u svom životu! Ali možemo učiti iz njihovih pogrešaka, kao što nas apostol Pavao i upućuje: „Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena“ (1. Korinćanima 10:11).
Ako naučimo prepoznati vrijeme kada ulazimo u iskustvo pustinje umjesto da stišćemo zube i prigovaramo, možemo biti zahvalni, znajući da je iza tog mjesta „obećana zemlja“ nove zrelosti, moći, blagoslova, prilika i ispunjenih obećanja. Zar nam to ne bi olakšalo teška vremena? Složili bismo se s Jakovom kada kaže: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje… Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka (Jakovljeva 1:2,4).
Iskustvo pustinje: Pustinja nije mjesto poraza
Jasno moramo istaknuti ovu istinu: pustinja nije mjesto poraza, barem ne za one koji su poslušni Bogu. Isusa je, oslabljenog zbog gladi, bez ijednog ljudskog bića kojem se može povjeriti ili biti ohrabren, i bez fizičke utjehe ili nadnaravnih očitovanja tijekom 40 dana, đavao napao u pustinji. Isus ga je porazio Božjom Riječi! Pustinja nije razdoblje u kojem Božja djeca trebaju biti poražena: „Ali hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja…“ (2. Korinćanima 2:14)
PROČITAJTE: Vjera u pustinji čekanja
Dok su Izraelci boravili u pustinji, uznemiravali su ih okolni narodi. Gospodin im je rekao da uzvrate. Tako su porazili Amorejce (Brojevi 21:21-25), Midjance (Brojevi 31:1-11) i narode Bašana (Brojevi 21:33-35). Da je Bog htio da budu poraženi, ne bi im rekao da se brane i uzvrate. Iako to nije trebalo biti razdoblje poraza, većina je pomrla do ulaska u Obećanu zemlju. To nije bilo ono što je Bog želio nego žalosna posljedica njihove neposlušnosti.
Nadam se da ćete u srce pohraniti istinu da pustinja ne dolazi kao znak neodobravanja ili Božje kazne. Niti je mjesto na koje vas Bog želi odvesti da bi vas napustio i potpuno zaboravio. Niti tamo trebamo odustati i prihvatiti poraz!
Autor: John Bevere; tekst iz autorove knjige “Bože, gdje si?“
