Je li Isus tvoj najbolji prijatelj?

Prijatelji će nas ponekad više ili manje razočarati, ali Isus nikad. Je li On tvoj najbolji prijatelj?

Krista trebamo osjećati kao svoga prijatelja. On i jest naš prijatelj. U to nas i sam uvjerava kada kaže: “Vi ste moji prijatelji” (Ivan 15, 14). Gledajmo na njega kao prijatelja i pristupajmo mu kao prijatelju. Padamo li duhovno, griješimo li? S prisnošću, ljubavlju i uvjerenjem pohitajmo k njemu – ne sa strahom da će nas kazniti nego s pouzdanjem koje nam daje osjećaj da u Njemu imamo prijatelja.

Recimo mu: “Gospodine, počinio sam grijeh, pao sam, oprosti mi!” Ali istovremeno trebamo osjećati da nas ljubi, da nas prima nježno i s ljubavlju i da nam prašta.

Neka nas grijeh ne odvaja od Krista!

Kada vjerujemo da nas on ljubi i kada se trudimo da i mi njega ljubimo, onda se nećemo osjećati tuđincima od njega i odvojeni od njega, čak i kada griješimo. Mi smo osigurali za sebe ljubav njegovu: kako god da se vladamo, znamo da nas on ljubi.

PROČITAJTE: Kakav prijatelj je Isus?

Ako stvarno ljubimo Krista, onda ne postoji bojazan da ćemo izgubiti osjećaj strahopoštovanja prema njemu. Ovdje važi riječ apostola Pavla: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?… Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rimljanima 8, 35. 38-39). Ovdje je riječ o najuzvišenijem, jedinstvenom odnosu duše s Bogom, odnosu koji ništa ne može da rastavi, koji se ničega ne boji i ničim se ne da pokolebati.

Evanđelje nam, doduše, kaže, služeći se simboličkim riječima, da će se nepravednik naći ondje gdje je “plač i škrgut zuba” (Matej 8, 12 i 13, 42), jer to i jeste tako kad je čovjek daleko od Boga. I među Ocima crkve, koji su bili podvižnici i učitelji duhovne budnosti, ima mnogo onih koji govore o strahu od smrti i pakla. Oni kažu: “Imaj u sebi neprekidno sjećanje na smrt”. Ove riječi, ako ih dubinski preispitamo, stvaraju u nama strah od pakla, strah od kazne. Pokušavajući da izbjegne grijeh, čovjek se prepušta ovakvim mislima, što ima za posljedicu da mu dušom zagospodari strah od smrti, pakla i đavla.

Sve ima svoje značenje, svoje vrijeme i svoju prikladnu priliku. Pojam straha je dobar za prve duhovne korake. On je za početnike, za one u kojima još živi stari čovjek. Takav čovjek, početnik, koji još nije duhovno istančan, pomoću straha svladava u sebi težnju ka zlu. Strah nam je nužan dok smo privezani za materiju i dok duhovno gmižemo po zemlji. Ali, to je, rekosmo, početni stupanj, to je nizak stupanj odnosa s Božanstvom.

PROČITAJTE: Ako želite slijediti Isusa …

Tu kao da idemo u neku trgovinu, na neku razmjenu usluga, ne bi smo li zaslužili raj ili se izbavili paklenih muka. Ako malo bolje promislimo, takav odnos sadrži u sebi izvjesnu samoživost, izvjestan interes. Meni se ne sviđa takav pristup. Kada čovjek duhovno uznapreduje i uđe u ljubav Božju, što će mu tada strah? Biti dobar zbog straha od Boga, a ne ljubavi prema njemu – u tome baš i nema vrijednosti.

Isus – prijatelj i puno više

Krenemo li dalje, otkrivamo da nam i evanđelje stavlja do znanja da Krist jest radost i istina, da Krist jest raj. Kako kaže Ivan? “Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1 Ivanova 4, 18). Trudeći se u strahu Božjem na putu spasenja, postepeno ulazimo u ljubav Božju. Tada nestaje pakao, nestaje strah, nestaje smrt. Zanima nas samo ljubav Božja. Sve činimo za tu ljubav – kao ženik za nevjestu.

Ako budemo htjeli ići za Kristom, i ovaj život na zemlji biti će nam uz Krista radost, bez obzira na poteškoće (…) Što bi drugo htio? Zadobio si sve – živiš s Kristom, a Krist živi u tebi. Sve je nakon toga vrlo lako – poslušnost, smirenost, mir u duši.

Autor: Starac Porfirije; Izvor: Ipaprkc.org