Patnja izgleda kao da nema smisla u životu onih koji nisu skrenuli s Božjeg puta, nego su mu vjerni. Zašto je patnja prisutna kod mnogih vjernih kršćana?
Patnja je za mene uglavnom misterij.
Dok su Božja milost i prisutnost bili nezamislivo bogati u mojoj boli, još uvijek ne razumijem zašto određeni vjernici, koji vole Boga, podnose gubitak za gubitkom, sve dok se ne osjete beznadno i zbunjeno, prekriveni tamom.
Ne razumijem zašto se ljudi, koji nisu skrenuli s Božjeg puta, nego se u svemu ugledaju na Njega, osjećaju poraženima i zaboravljenima. Ne razumijem zašto se Božji narod, kojeg On voli i štiti, vodi poput ovaca na klanje.
Nisam sama u svojoj zbunjenosti. Biblija ponavlja da razlozi patnje mogu biti tajanstveni i zbunjujući, iz naše perspektive neshvatljivi. U početnom prizoru knjige o Jobu, na primjer, čitamo o događajima na nebu i razgovoru između Sotone i Boga. Iz njihovog razgovora shvaćamo da se u patnji događa mnogo više nego što bilo tko od nas može vidjeti, sigurno u Jobovom životu, ali i u našem. (Efežanima 6, 12)
Bog ima svoje namjere, koje su i za naše dobro i za Njegovu slavu, iako ih možda nećemo razumjeti sve dok ne dođemo u nebo. Do tada, živimo s prividnim paradoksom: da je Bog i suveren i dobar, a ipak Njegov narod još uvijek može pretrpjeti nezamisliv gubitak, čak i kada Mu je vjeran.
Psalam 44 odražava sličnu napetost. Ne znamo okolnosti koje su vezane uz nastanak tog Psalma, ali znamo da su se Izraelci osjećali kao da ih je Bog napustio. Psalmist izravno govori Bogu o njihovoj zbunjujućoj boli, spominjući Njegovu neusporedivu moć i prošla izbavljenja.
On hrabro vapi Bogu, izlijevajući svoja pitanja i sumnje, vjerujući Bogu dovoljno da iskreno dođe pred Njega. To je Psalam za one koji vjeruju Bogu, ali imaju više pitanja nego odgovora u svojim patnjama.
Ne našom vlastitom rukom
Psalam počinje hvalom, priznajući Božju dobrotu i vjernost Njegovom narodu u prošlosti. U stihovima 1-8, psalmist izjavljuje da su njihovi preci napredovali i porazili svoje neprijatelje, ne zbog svoje vještine, nego zbog Božje intervencije. Bog je uživao u Izraelu i posramio je njihove neprijatelje, a Božji je narod slavio Njegovo ime. Sve je to učinio Bog, kao što kaže 3. stih:
„Rukom si svojom izagnao pogane, a njih posadio, iskorijenio narode, a njih raširio.“
Zatim psalmist ponavlja svoju trenutnu vjernost Bogu. Ne vjeruje u vlastite resurse, u svoj mač i luk, nego da jedino uz pomoć Boga oni mogu pobijediti. Hvalit će se Bogom i zahvaljivati mu dovijeka. Ali tada se Psalam mijenja. U stihovima 9-16, psalmist kaže da je Bog bio taj koji je donio do njihove sramote i poraza:
„Odbacio si nas i bacio sramotu na nas. . . . Natjerao si nas na bijeg od naših neprijatelja. . . . Učinio si nas kao ovcama za klanje. . . . Učinio si da budemo ruglo našim susjedima, ruglo među narodima“.
Izraelci su prepoznali da njihova patnja dolazi izravno od Boga. Nisu razumjeli zašto se to dogodilo, ali su znali odakle dolazi. Shvatili su da Bog oblikuje svjetlost i stvara tamu; O daje blagostanje i stvara nesreću (Izaija 45,7). On djeluje i nitko to ne može vratiti.
Poput ovaca spremnih za klanje
U stihovima 17-22, psalmist tvrdi da Božji postupci nisu bili zato što su Izraelci sagriješili. Nisu zaboravili Boga ili štovali idole, niti su Mu bili namjerno neposlušni, nego su bili vjerni i bili su vjerni Božjem savezu. Njihova srca nisu se odvratila od Boga, niti su im noge skrenule s puta. No bez obzira na to, Bog ih je slamao.
Stih 22 je posljednja riječ kojom se brani njihova nevinost i poslušnost: “Ali zbog tebe nas ubijaju sveudilj; nas smatraju ovcama za klanje.” Drugim riječima, “Vjerujemo ti, Gospodine, i umiremo za Tebe. Umjesto da nas spasiš, Ti stojiš iza našeg zemaljskog uništenja.” To bi mogao biti vapaj mučenika diljem svijeta danas, koji naviještaju Božju ljubav dok ih vode u smrt. To isto tako može biti jadikovanje vjernih kršćana, koji se bore s neizlječivim rakom, beskrajnom boli i naglim gubitkom. Naši životi su u Božjim rukama, a mi bivamo slomljeni. Ovo djeluje šokantno. Činjenica da bi nas Bog svojevoljno vodio kao ovce na klanje, kada mu vjerno služimo, može nas natjerati da se zapitamo je li Mu uopće stalo do nas. Zbog toga je još više iznenađujuće što je Pavao citirao ovaj stih u Rimljanima 8,36, kao primjer kako se nikada ne možemo odvojiti od Božje ljubavi. Implikacija je da kada smo na najnižoj razini, kada osjećamo kao da nas je Bog napustio i kada smo sve više beznadni, Bog zapravo rasipa svoju ljubav na nas. On nas čini da budemo više od osvajača na mjestu gdje smo iskusili gorke poraze i gdje ne osjećamo Njegovu prisutnost.
Dok vremena obilja i uspjeha povezujemo s Božjom naklonošću, Pavao nas podsjeća da je Božja ljubav jaka i onda kada se suočavamo s očajem, pa čak i smrću. Psalmist je oplakivao što ih je Bog odbacio i slomio, implicirajući da je Bog protiv njih, ali Pavao preoblikuje tu perspektivu za kršćane, tvrdeći da čak i u našim najmračnijim trenucima, osobito u našim najmračnijim trenucima, Bog radi za naše dobro.
Tko može biti protiv nas?
Pavlovo izravno pozivanje na Psalam 44 pokazuje da kad osjećamo da Bogu nije stalo i da je ravnodušan prema stradanju vjernika, potpuno smo u krivu. Tada je Bog najviše uz nas. Ovaj je citat umetnut između Pavlove zapanjujuće izjave: “Ako je Bog za nas, tko može biti protiv nas? On koji nije poštedio vlastitog Sina nego ga je predao za sve nas, kako nam neće s njime milostivo darovati sve?“ (Rimljanima 8, 31-32) Njegovu veličanstvenu objavu da smo više od pobjednika, po Njemu koji nas je ljubio jer nas ništa u cijelom stvorenju ne može odvojiti od Božje ljubavi (Rimljanima 8,37-39).
Možda se dugo vremena pitamo o uzrocima naše patnje. Na mnoga pitanja možda nema odgovora, osobito na mučno pitanje ”Zašto”? Možemo vjerovati da Bog ima razloge, možda deset tisuća razloga, iako mnoge od njih možda nećemo vidjeti ili razumjeti u ovom životu. Ali sveobuhvatni razlog leži u veličanstvenoj istini napisanoj u poslanici Rimljanima 8, 31-39. Iako sada možda vidimo samo djelomično, možemo vjerovati da je sve što Bog čini iz svoje neusporedive i nedokučive ljubavi prema nama.
Naša velika nada u dolini
Psalmist zaključuje izravno moleći Boga za pomoć, govoreći: “Probudi se! Zašto spavaš, Gospodine? Probudi se!” (Psalam 44,23) Kad je Krist spavao u čamcu, usred opasne oluje, učenici su se pitali je li Mu stalo do njih. Nakon što je smirio oluju, upitao ih je zašto su se bojali (Marko 4, 35-41). Krist je točno znao što se događa. Ali poput učenika, kada Bog ne djeluje, možemo se pitati ne zna li ili Ga nije briga, no niti jedno od toga nije moguće.
Psalmist tada uzvikuje: “Zašto kriješ lice svoje? Zašto zaboravljaš našu nevolju i ugnjetavanje?” (Psalam 44,24) To su pitanja koja postavljamo Bogu. Zašto ne možemo vidjeti Njegovo lice? Zašto ne poduzima ništa po pitanju onoga što se događa? Možemo osjetiti agoniju psalmista, u ime onih koji se osjećaju napuštenima, leže ničice u prašini. Ipak, ohrabrujuća istina je da Bog nikada ne može zaboraviti svoj narod, jer su oni uklesani na dlanovima Njegovih ruku. (Izaija 49, 16) Psalam 44 završava ovom molbom: “Ustani; dođi nam u pomoć! Otkupi nas radi ljubavi svoje!“ (Psalam 44,26) On traži spas od Boga, ne da ih Bog spasi na temelju njihove vlastite vjernosti, nego na temelju onoga tko Bog jest i Njegove neizmjerne ljubavi. Kao što vidimo u Rimljanima 8, sve se vraća na Božju ljubav.
Ovaj je psalam lijepa tužaljka za one od nas koji se pitaju gdje je Bog u našoj patnji. Bog je Taj koji nam je pomogao u prošlosti, Bog je Taj koji nas sada pušta da patimo. Ipak, dok Pavao koristi Psalam 44, 22 u Rimljanima 8, vidimo da Bog izlijeva svoju ljubav prema nama, čak i dok smo vođeni kao ovce na klanje. Bog nas poziva da Mu zavapimo, izražavajući svoja pitanja i detaljno opisujući svoju tjeskobu, dok vjerujemo u Njegovu nepokolebljivu ljubav, čak možda i posebno, pred patnjom koja nema smisla.
Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net
