koliko novca bismo trebali dati crkvi

Mi ne dajemo jer Bog treba naš novac; dajemo da bismo pokazali našu zahvalnost i našu ovisnost, a zauzvrat on vraća radost.

To je pitanje s kojim se svaki pastor svakodnevno suočava. To je pitanje s kojim se svaki konferencijski govornik suočava tijekom segmenta „pitanja i odgovori“: Koliko svog novca da dajem crkvi? Koliko bih trebao dati crkvi?

Moj odgovor je kratak: Dovoljno da je važno. Dozvolite mi da objasnim što sam time mislio.

U 1. Korinćanima 16,2 Pavao poučava crkvu da pravi tjednu kolekciju u kojoj svaka osoba daje „koliko uzmogne“. To nam govori da će biti različitih davanja. Neki će dati više a neki će dati manje. Bog nas je obogatio različito – dao nam je različite razine prihoda i bogatstva, a s tim i različite količine koje mu trebamo dati natrag.

(Van ovog: Iz raznih razloga ne vjerujem da smo poučeni i obvezni dati desetinu, tih fiksnih 10% je bio minimum očekivanja u Starom Zavjetu. Oni koji traže desetinu danas obično ne razumiju kontekst Starog Zavjeta u kojem je desetina porez jednako kao i donacija; to je bilo sredstvo za osiguravanje građanskih i vjerskih objekata u tom društvu. Budući da više nismo u teokraciji, desetina više nije operativna. Može biti mala informacija koju vrijedi uključiti u raspravu, ali to nije mjesto za započeti.)

Kad kažem da damo dovoljno da je važno, mislim to da bi trebali dati dovoljno da bi to napravilo razliku u našem životu, i u našem životnom stilu. Erwin Lutzer dobro kaže: „Oni koji daju mnogo bez žrtve se računaju kao da daju malo.“ Nama je namijenjeno da damo toliko da postoje stvari koje ne možemo učiniti i ne možemo imati zbog naše posvećenosti Božjem djelu. Dopustite mi da budem jasan da ne mislim da trebamo biti bez hrane ili da ne trebamo plaćati naše račune. Žrtva treba biti naša a ne banke ili stanodavca. Davati „koliko uzmognemo“ nije poziv da damo preko onoga kako je Gospodin nas obogatio. Postoje teološke tradicije koje inzistiraju da trebamo ići u dugove kako bi „zasijali sjeme“, i da će to osigurati to da će nam Bog investiciju vratiti. Bog može odabrati učiniti to, ali mudrost nalaže da se pobrinemo da smo u stanju platiti svoje račune i hraniti našu djecu. Mi trebamo biti velikodušni, ali i biti mudri, također.

Za neke ljude, davati 10 % znači davati koliko je dovoljno. Možda ne mogu imati odmor kakav bi inače imali; možda kupuju rabljeni automobil umjesto novi; možda više štede par godina kako bi popravili kuhinju ili otplatili kuću. Za neke ljude ovo može biti kad daju 2% svojih prihoda. Za druge kada daju 75% svojih prihoda. Moj poticaj je da podižete iznos koji dajete sve dok osjećate da treba, dokle je važno.

Davanje koje ne utječe na naše živote uopće nije požrtvovno i, stoga, nije dovoljno. C. S. Lewis izražava to na pozitivan način: „Ako je naša potrošnja na udobnost, raskoš, zabave, itd., standardno zajednička sa onima s istim prihodima kao s našim vlastitim, vjerojatno darujemo premalo. Ako nas naše milosrđe ne uštipne ili ne ugrozi, rekao bih da je premalo. Tu trebaju biti stvari koje bismo željeli učiniti, a ne možemo, jer ih naši dobrotvorni izdaci isključuju.“

Koliko ja trebam dati? Dovoljno da je važno. Dovoljno da žrtvujem neke udobnosti i neka iskustva u kojima bih inače uživao. Ono što Gospodin uči one koji daju na ovaj način je da radost davanja, sada i zauvijek, nadilazi ono što bismo mogli imati umjesto toga. Mi ne dajemo jer Bog treba naš novac; dajemo da bismo pokazali našu zahvalnost i našu ovisnost, a zauzvrat on vraća radost. Dakle, mnogi kršćani mogu potvrditi da postoji snažna, ponižavajuća vrsta užitka u podudaranju davanja za prošlu godinu i zahvaljivanja Bogu što je dozvolio da damo tako mnogo. Taj auto ili kuhinja ili kuća blijede u usporedbi s radošću stvaranja tako male žrtve Onome koji se žrtvovao za sve nas.

Autor: Tim Challies; Prijevod: Blaženka Š.