Kristina je na vlastitoj koži osjetila što znači nevolja, ali je u isto vrijeme pokazala kako se čovjek može podići i onda kada se čini da je sve izgubljeno.
Mogla je odustati, povući se u tišinu i do kraja života oplakivati svoju sudbinu. Umjesto toga, odlučila je boriti se, živjeti dalje i ne dopustiti da je teške okolnosti poraze. Slobodno možemo reći – Kristina je žena za primjer.
Kristina Đorđević (35) iz Čačka živjela je mirnim i ispunjenim životom sve dok se u samo dva mjeseca sve nije promijenilo iz temelja. Do svoje 25. godine, kaže, život joj je bio satkan od lijepih trenutaka: bezbrižno djetinjstvo, sretni tinejdžerski dani, uspješno školovanje, brak i rođenje kćeri. A onda, gotovo preko noći, započela je borba za goli opstanak – najprije njezina supruga, a ubrzo potom i njezina vlastita.
Njezin suprug obolio je od raka. Godinu dana trajala je teška borba, ali bolest je na kraju odnijela njegov život. Kristina je ostala sama s djevojčicom koja je tada imala tek godinu dana. Tuga je bila golema, ali nije imala luksuz prepustiti se očaju. Zbog djeteta je morala nastaviti dalje.
Teška prometna nesreća
Nekoliko godina kasnije, na nagovor prijatelja, odlučila je izaći na kratku kavu. Večer je bila ugodna, gotovo opuštajuća. No, u povratku kući, oko 23 sata, uzela je telefon u ruke kako bi poslala poruku. To je bio posljednji trenutak kojeg se sjeća prije strašne prometne nesreće. Automobil je sletio s ceste, višestruko se prevrtao i potpuno uništio. Vatrogasci su rezali vozilo kako bi je izvukli.
Uslijedio je niz operacija i teških dijagnoza: prijelom kralježnice, oštećenje leđne moždine, slomljena rebra, potres mozga. Kada joj je liječnik rekao da zbog ozljede više nema osjet u nogama, Kristina je shvatila da više nikada neće hodati.
Unatoč svemu, nije se slomila. Najteži trenutak bio je susret s ocem u bolnici. Pružila mu je ruku i rekla: „Bit će sve dobro.” Danas Kristina živi ispunjeno, aktivna je u sportu i promicanju sigurnosti u prometu, a njezina snaga nadahnjuje mnoge. Kaže da ju je nesreća, paradoksalno, podigla.
Najveći motiv bila joj je kći. Nije si mogla dopustiti da potone jer bi to, kako kaže, bilo sebično. Dijete je već ostalo bez jednog roditelja – nije smjelo ostati i bez majke.
Na kraju, Kristinin život podsjeća na duboku kršćansku istinu: i kada ne razumijemo zašto nas pogađa patnja, Bog nas ne ostavlja same. U najtežim trenucima, kada nam se čini da je put zauvijek prekinut, On daje snagu za novi početak. Kristina je svjedočanstvo da se iz križa može roditi nada, a iz tame – svjetlo koje vodi dalje.
