Teška i bolna životna priča Amira Šečića iz Tuzle nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Njegov život nije započeo u toplom majčinom zagrljaju, nego u tišini rodilišta, gdje je ostavljen tek tri dana nakon rođenja.
Oca Ibrahima nikada nije upoznao, a djetinjstvo je proveo u domu za djecu bez roditeljske skrbi – među hladnim zidovima koji znaju za dječju tugu, ali ne mirišu na dom.
Bez ičijeg zagrljaja kao sigurne luke, Amir je od najranije dobi naučio podizati se sam. Godinama je živio s bolnim pitanjem zašto ga je majka napustila, a odgojitelji u domu nisu mu znali dati odgovor. Ipak, najveći i najteži prijelomni trenutak u njegovu životu dogodio se na njegov 18. rođendan.
Čim je postao punoljetan, Amir je odlučio otići ravno na njezina vrata, želeći se uvjeriti treba li svojoj majci barem sada kada je odrastao čovjek, ako joj već nije trebao kao dijete.
Dočekala ga je bolna scena koja ga je potpuno slomila. Majka mu je hladno rekla kako je taj dan za nju posve običan i da uopće ne zna zašto je došao. Emocija s njezine strane nikada nije postojala.
Tada je odlučio staviti trajnu točku na njihov odnos, okrenuti leđa njezinu pragu i pobrinuti se sam za vlastiti život. Najavio joj je osvetu, no umjesto mržnje, izabrao je papir i olovku.
Nakon odlaska iz doma, suočen s teškom borbom za egzistenciju, Amir je sa 17 godina otišao raditi u Njemačku. Tamo je, kroz suze i nepravdu, odlučio napisati knjigu o svom odrastanju. Njegovo djelo nije optužnica, već svjedočanstvo i terapija.
Svojom knjigom poslao je snažnu poruku svim mladim ljudima da cijene ono najvrjednije što imaju – zdravu obitelj i roditeljsku ljubav.
