Kada sam bila primljena u psihijatrijsku ustanovu, to mi nije djelovalo kao Božje milosrđe. Više mi je djelovalo kao okrutnost. Željela sam biti slobodna od depresije. Mislila sam da je cilj koji odaje Bogu čast ići prema tomu. S obitelji i kućanstvom o kojem treba voditi brigu, izgledalo je kao da nemam vremena biti potištena. Umaralo me to što me tuga pritiskala.
Umarali su me sukobi i izazovi odgajanja djece. Iako sam dugo pokušavala ostati mirna i nastavljati dalje, djelovalo mi je sve više uzaludno biti emocionalno stabilna. Bila bih ”dobro” određeno vrijeme i nakon toga bih opet pala.
Možda mi je najgori osjećaj od svih bio odsutnost Boga. Nisam mogla povezati moju tugu s Njegovom navodnom ravnodušnošću. Izgledalo mi je kao da je zaboravio biti milosrdan prema meni, kao da je ljutnja zatvorila prolaz prema Njegovom suosjećanju. (Psalam 77, 9) Bog je zasigurno vidio koliko pokušavam i znao je koliko dugo sam patila. Zašto me pustio da sjedim u tami iz koje sam godinama čeznutljivo željela izaći van? Bilo me je sram zbog mojih borbi. Osjećala sam se kao neuspjeh i zaboravljena od Boga.
Sve dok nisam bila hospitalizirana nisam shvatila da mi je tada Bog dopustio da čujem, koliko je okrutan bio moj govor prema samoj sebi. Odlučila sam biti slobodna od depresije da je neumorna potraga za tim ciljem postala moj motiv za življenje.
U mom očaju, moja nada se prebacila s Krista na promjenu koju nisam mogla sama stvoriti. Stoga, kada god bih se zbog povrijede ili boli u srcu osjećala preplavljeno, svaki puta kada nisam mogla izaći sama iz svog jadnog stanja, osjećala sam se posramljeno kao vjernica. Očajavala sam od samoga života.
Ono što je bilo nepoznato meni, a itekako poznato Bogu, moj me očaj odveo dalje od Njegovog milosrđa. (Galaćanima 3, 3; 5, 4)
Neočekivani spas
Razumljivo, ono što sam najviše željela u tom razdoblju majčinstva bilo je izbavljenje. No neočekivano, Bog me umjesto toga izbavio od mog nemilosrdnog mentalnog sklopa. Već je znao da ne posjedujem vlastite pravednosti kojom bih se mogla hvaliti; ja sam bila ta koja je imala problema s prihvaćanjem te činjenice. Nisam mogla napustiti čak niti zaključanu dvoranu u kojoj sam bila, a kamoli da bih mogla pobjeći iz zatvora tame. Na svoje iskustvo depresije gledala sam ne kao na nepoželjno, nego kao na neoprostivo.
Bog je vidio koliko sam samu sebe osudila. Odnosila sam se prema krvi svoga Spasitelja kao na nečemu što nije bilo dovoljno za prekrivanje tamnih noći moje duše, kao da sam i sama trebala patiti bez poteškoća, savršeno.
Tog sam dana u bolničkom odjeljenju jasnije vidjela Božje suosjećanje prema meni i ne zato što je On doveo do čudotvorne promjene mojih okolnosti. Umjesto toga, pokazao mi je da nije Njegov glas rikao osudom. Njegove su riječi bile: ”Dođi meni”, a ne ”Prijeđi preko toga”, ”Odmori se sa mnom”, a ne ”Pokušaj još jače”. (Matej 11, 28) Pozivao me na uzimanje jarma kojeg bih mogla nositi u svome iscrpljenom stanju; jaram koji je daleko lakši od onoga kojeg sam sama sebe prisiljavala da trebam nositi.
Isus nije bio Onaj koji je inzistirao na tome da se trebam izvući iz jame. Isus me pozivao na to da se odmorim u Njemu, dok bi On hodao sa mnom kroz tminu.
Bog koji ne žuri
Dok sam učila nakon višegodišnje borbe protiv malodušnosti, ono što mi smatramo Božjom sporošću ili ravnodušnošću zapravo je Njegovo strpljenje koje nam pokazuje, dok nastavlja s otkupiteljskim djelima u našim životima. (2. Petrova 3, 9; 1. Timoteju 1, 16) Da, postoje razdoblja kada je ”riješimo to brzo” prikladna reakcija na problem kojim se bavimo. No Božji načini zacjeljivanja srca i oživljavanja duša nisu toliko užurbani. Iako možemo vjerovati da će Veliki Liječnik dovršiti svoje djelo obnavljanja prema svome obećanju, On to čini brzinom koja je prikladna za Njega i Njegove svrhe u vječnosti.
Usprkos našim osjećajima hitnosti, za Onoga koji drži naše dane u svome dlanu nema takvog osjećaja. (Psalam 31, 15)
Može nam biti teško shvatiti Božju brzinu djelovanja, pogotovo kada smo u depresiji. Kada nam izgleda kao da je Bog spor u pružanju pomoći, može nam izgledati i kao da nam Bog ni ne želi pomoći. Kada strahujemo od toga da je Bog zatvorio svoja vrata suosjećanja i da je zaboravio biti milosrdan prema nama, možemo pomisliti da se iz jame očaja trebamo izvući sami, vlastitim snagama. Ranjeni onime što nam izgleda kao nedostatak suosjećanja, možemo vapiti prema Bogu, poput Joba: „Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.“ (Job 30, 21)
Kada osjećamo kao da nas je Bog zaboravio, možemo udvostručiti naše napore kako bismo ostali snažni i čvrsti na temelju vlastitih snaga. Možda se čak i određeno vrijeme možemo osjećati kao da smo ”u redu” ili ”bolje”. No u konačnici se oslanjanje na vlastite snage pokaže nepouzdano. Doživimo kolaps i očajavamo od života. Potrebna nam je pomoć izvana. Potreban nam je spas.
Potrebno nam je milosrđe.
VIDI OVO: „Ovako izgleda depresija“: Majka je napisala objavu o stvarnosti depresije
Pravovremeno, nježno milosrđe
Priznajem: osjećala sam kao da je Bog bio okrutan prema meni u tom tugom ispunjenom razdoblju majčinstva. No u bolnici Duh mi je pomogao u ponovnom tumačenju onoga kako se Bog odnosi prema meni. Kroz Riječ sam dobila podsjetnik na to da Boga nikada ne iznenađuje ljudsko očajavanje. Moj Stvoritelj znao je kako ću se očajno osjećati davno prije nego što je jedan od tih dana došao. (Psalam 139, 16) Bog je predvidio svaku poteškoću, sukob, tugu i bol koju ću izdržati. Bog je znao za svaki pojedini način kako ću sagriješiti riječju, djelom i propustom.
Znao je da ću trebati pomoć, spas, milosrđe.
Nakon toga je Duh svjedočio Božjoj prirodi: da Bog voli tješiti, a ne osuđivati potištene. (2. Korinćanima 7, 6) Da Bog ima suosjećanja za djecu koja su slaba i u potrebi. (Psalam 72, 13) Da je zbog svog svetog imena, Otac milosrđa poslao svoga Sina kako bi On patio umjesto mene. Prema svom ”nježnom milosrđu” (Luka 1, 78), Gospodin je zakoračio u moju tamu kako bi učinio ono što ja nisam mogla.
„Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.“ (Hebrejima 12, 2) U Njegovo savršeno vrijeme, Isus me spasio od toga da ne iskusim vječnu tamu. (Rimljanima 5, 6) Strpljivo je radio do smrti, kako bi izbavio mene od neprestanog osjećaja tuge. Vidjeti Isusa na vrhuncu Njegove agonije, znači jasnije doživjeti Njegovo milosrđe u mojoj vlastitoj muci.
Bolji motiv
Na temelju Božjeg milosrdnog plana, Isus je uskrsnuo iz najdublje tmine od svih. To je značilo da su se ispod moje rupe očaja nalazile Njegove ruke. (Ponovljeni zakon 33, 27) Te mirne i snažne ruke bile su iste one ruke koje su me istkale; ruke koje se nisu sramile zbog toga što su na sebi imale utisnuto moje ime. (Izaija 49, 16) Te su ruke bile probodene zbog mene, kako bih mogla pronaći nadu u svojim jadnim, ali privremenim poteškoćama. (2. Korinćanima 4, 17) Što bih više trebala učiniti osim odmoriti se na tim rukama?
I dalje sam imala Evanđelje koje sam trebala širiti i Kristovu ljubav, koju sam trebala davati. Nije postojao bolji motiv koji bi me nosio, kada bi tama ustrajala.
Tjedan kojeg sam provela u psihijatrijskom ustanovi tada mi nije djelovao kao nešto milosrdno, ali dobrota koju mi je Bog ondje ukazao vodila je moje srce do mira i pokajanja. (Rimljanima 2, 4) Nisam morala biti slobodna od depresije kako bih mogla živjeti za Božju slavu; Kristov bezgrješni život i žrtva oslobodile su me tereta koji je bio pretežak za nositi: potrebe sa time da budem savršena sama po sebi. S obzirom na to da je Isus bio poslušan Očevoj volji sve do smrti, mogla sam umrijeti svojoj želji za brzim olakšanjem i mogla sam živjeti za hod po vjeri, maleni korak po korak.
Nisam se odmah osjećala bolje, ali mogla sam se prepustiti vjernom Stvoritelju dok činim dobre stvari. (1. Petrova 4, 19) Mogla sam naučiti odmarati se u Kristu sve dok tama traje.
Autorica: Christine Chappell; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net
