Što zapravo znači pokajati se? Mnogi kršćani vjeruju da je pokajanje tek jednokratan čin kojim smo na početku svog hoda s Bogom primili oproštenje grijeha. Međutim, Sveto pismo pokazuje da je pokajanje mnogo više od toga. Ono je način života svakoga tko želi ostati blizu Bogu.
Isus je izrekao ozbiljno upozorenje koje bi trebalo potaknuti svakoga od nas na razmišljanje. Rekao je da će mnogi jednoga dana doći pred Njega govoreći kako su prorokovali, činili čudesa i služili u Njegovo ime. Ipak, njima će odgovoriti: „Nikada vas nisam poznavao.“
Ove riječi otkrivaju da nije dovoljno samo imati religiozne aktivnosti. Potrebno je imati ponizno srce koje se neprestano vraća Bogu.
Pokajanje je promjena srca i uma
Biblijsko pokajanje nije samo osjećaj krivnje nakon što učinimo nešto pogrešno. Pokajanje znači promijeniti način razmišljanja i okrenuti se od grijeha prema Bogu.
Kada vjernik prepozna da je rekao, učinio ili gledao nešto što ne proslavlja Boga, tada dolazi pred Gospodina i iskreno priznaje svoj grijeh. Ne pokušava ga opravdati niti sakriti. Umjesto toga govori: „Gospodine, oprosti mi. Znam da ovo nije bilo po tvojoj volji.“
Takvo srce Bog nikada ne odbacuje.
Opasnost tvrdog srca
Psalmist piše da Bog sudi pravedno i da se svakodnevno gnjevi na zlo. To ne znači da Bog uživa u kažnjavanju ljudi. Naprotiv, On neprestano pruža priliku za obraćenje i oproštenje.
Problem nastaje kada osoba uporno odbacuje Božju opomenu. Što više ignoriramo glas savjesti i djelovanje Duha Svetoga, to naše srce postaje tvrđe.
Kršćanin nije osoba koja više nikada ne griješi. Kršćanin je osoba koja više ne može mirno živjeti u grijehu. Kada pogriješi, osjeća Božje uvjerenje i vraća se Ocu kroz pokajanje.
Bog želi pokazati milost
U Knjizi Mudrih izreka stoji: „Tko prikriva svoje prijestupe, neće imati sreće, a tko ih priznaje i ostavlja, zadobit će milosrđe.“
Ovo otkriva Božje srce. Bog ne traži razlog da nas osudi. On traži razlog da nam iskaže milost. Kada iskreno priznamo svoje grijehe, ne susrećemo Boga koji nas odbacuje, nego Oca koji oprašta.
Milosrđe uvijek čeka one koji dolaze Bogu ponizna srca.
Pravednost ne dolazi od naših djela
Jedna od najvećih duhovnih zamki jest uspoređivanje s drugima. Lako je pomisliti da smo dobri zato što ne činimo određene grijehe koje vidimo kod drugih ljudi.
Isus je upravo o tome govorio u prispodobi o farizeju i cariniku.
Farizej je nabrajao svoja dobra djela i zahvaljivao Bogu što nije poput drugih ljudi. Smatrao je da ga njegova moralnost čini pravednim.
S druge strane, carinik je stajao sa strane, svjestan svojih grijeha. Nije se opravdavao niti uspoređivao s drugima. Samo je molio: „Bože, milostiv budi meni grešniku.“
Isus je rekao da je upravo taj čovjek otišao kući opravdan pred Bogom.
Put koji vodi do oproštenja
Poruka ove prispodobe jednako je važna danas kao i prije dvije tisuće godina. Nitko od nas nije pravedan zbog svojih djela. Naša pravednost dolazi isključivo od Isusa Krista i Njegove žrtve na križu.
Zato nemoj skrivati svoje slabosti niti se tješiti mišlju da nisi gori od drugih. Kada padneš, dođi Gospodinu. Priznaj svoj grijeh, zatraži oproštenje i pouzdaj se u Njegovu milost.
Bog uzvisuje ponizne. On oprašta onima koji se kaju. A onima koji Mu dolaze iskrena srca daje milost, opravdanje i novi početak.
