„Moj sin je bio mrtav 12 minuta, a vratio se s porukom s neba“

Počelo je kao svaka druga kasna proljetna večer u malom američkom gradu Tuscaloosi. Nitko od nas tada nije slutio da će 15. lipnja 2000. postati datum koji će zauvijek biti urezan u naše živote – dan kada je naša obitelj dotaknula dno očaja, ali i nebo nade.

Naša večer započela je običnim bejzbolom. Ekipa juniorske lige našeg sina Jakova izgubila je utakmicu, ali suprug Craig i njegov prijatelj, želeći oraspoložiti dječake, odlučili su održati obećanu zabavu uz bazen.

Smijeh, igra i razgovor ispunili su toplo večernje ozračje, a djeca su uživala bezbrižno kao i uvijek. Među njima je bio i naš četverogodišnji Kennedy, koji je veselo sjedio na ručniku i grickao hot-dog s “velikim dečkima”.

A onda, u jednom trenu – tišina. Kennedy više nije bio tamo. Mislila sam da se igra s ostalima, ali nešto me u srcu potaknulo da ga potražim. Nije bio uz bicikle. Nije bio kraj igračaka. Nije bio ni pored bazena. Srce mi je počelo ubrzano kucati.

Dječak je završio na dnu bazena

Nakon pet minuta panične potrage, zrak je presjekao krik našeg sina Jakova: „Tata! Kennedy je na dnu bazena!“ U sekundi smo potrčali. Preda mnom je na betonu ležalo moje dijete – natečeno, modro, nepomično. Craig, liječnik, odmah je započeo s oživljavanjem dok su se drugi klečeći molili i citirali Sveto pismo. Kleknula sam pokraj Kennedyja i molila Boga iz dubine duše: „Gospodine, spasi mog sina!“

Pet dugih minuta njegovo srce nije kucalo. Nakon dvanaest minuta borbe, Kennedy je udahnuo. Srce mu je opet tuklo. Ali šanse nisu bile dobre. Liječnici su upozorili da će, ako i preživi, vjerojatno imati teška oštećenja mozga. Prebačen je helikopterom u dječju bolnicu u Birminghamu.

U bolnici nas je dočekala vojska prijatelja i poznanika koji su molitvom podupirali našu borbu. Liječnici su bili iskreni – Kennedy je u kritičnom stanju, a idućih pet dana bilo je presudno. No u srcu sam znala: Bog je s nama. Njegova riječ iz Psalma 18 postala je moj oslonac: „On pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih voda on me izbavi…“

I tada – znakovi života. Kennedy je stisnuo našu ruku. Podigao palac. Svakim danom davao je male, ali jasne znakove da je još s nama. Sedam dana nakon nesreće, dječak za kojeg su liječnici rekli da možda nikada neće hodati ni govoriti – izašao je iz bolnice nasmijan, na ramenima svoga djeda. Njegove prve riječi kod kuće bile su: „Tata, hoćeš li igrati sa mnom bejzbol?“

Progovorio je o onome što je doživio

Ali najveće čudo tek je uslijedilo. Kada je progovorio o onome što je doživio, Kennedy nam je rekao da ga je anđeo podigao i odveo na nebo. Letjeli su kroz oblake i zidove, a na nebu je vidio vrata prekrivena draguljima. Vidio je svoga ujaka Marka – preminulog od raka – i rekao da izgleda „baš kao Isus“. Opisao je i ljude u vulkanu s „zmajem“, okružene tugom i vatrom. Ipak, nije osjećao strah jer je bio s Isusom i anđelima.

To iskustvo promijenilo je našu obitelj. Više nego ikada svjesni smo koliko je život krhak i dragocjen, ali i koliko je Bog vjeran. Naučili smo neprestano bdjeti nad svojom djecom, ali i s još većom hrabrošću govoriti svijetu o onome što Gospodin čini.

Kennedyjeva priča nije samo priča o čudu i povratku iz smrti. To je svjedočanstvo da Božja ruka može izvući i iz najdubljih voda. Da On ima zadnju riječ. I da je nebo stvarnije nego što možemo zamisliti.

Naš sin je vidio Isusa – i to je dar koji nas podsjeća da vječnost nije bajka. Ona nas čeka, i onaj tko vjeruje, nikada nije izgubljen.