Kako moliti za one koji su bolesni i umirući?

Kada vidimo ljude u boli želimo pomoći. Želimo sve popraviti. To je plemenita intuicija koja u nama pokazuje dobrotu Božjeg stvaralaštva.

Kada se Isus susreo s ljudima koji su bili povrijeđeni, On je vrlo često pružao svoj iscjeljujući dodir. Njegov život i proklamacija obećali su novo stvorenje gdje neće biti boli, straha ili suza. Ipak, to je bilo uzalud. One koje je iscijelio ipak su umrli. Njihovo privremeno iscjeljenje pokazivalo je prema krajnjem iscjeljenju koje je tek trebalo doći.

To što sljedbenici Isusa Krista žele proklamirati i ponuditi nadu i potpuno iscjeljenje ima smisla. Ipak, ovaj dobar instinkt može često odvesti u stranu. Ponekad, unatoč dobrim namjerama koje se kriju iza impulsa, mi možemo nauditi onima koji se suočavaju s patnjama.

Za početak, mi nismo Isus i nemamo Njegov mesijanski dodir. Mi se trebamo i možemo moliti za tjelesno iscjeljenje. Bog je još uvijek liječnik tijela i duše i On ostaje aktivan u svome stvorenju.

No što se događa kada rak nije izliječen? Što se događa kada učestala, kronična bol nikada ne prestane? Zašto je tjelesno iscjeljenje jedina stvar na koju se koncentriramo u molitvama?

Češće nego što to priznajemo trebali bismo se moliti za to da ranjeni svetac ne padne u očaj. Trebamo moliti Boga za zaštitu njihovih srca kako ne bi otvrdnula prema Ocu. Iako se može činiti legitimnim moliti se za nadnaravno iscjeljenje ne bismo nikada trebali prestati moliti Boga za osnaživanje Njihove vjere, ojačavanje nade i za to da ih utješi svojom ljubavlju. Od nas se ne očekuje da uvijek budemo sretni ili optimistični.

Ponekad žalimo s onima koji su u boli. To im pokazuje da nisu sami, a mi ih potičemo tako što odobravamo njihovu bol i borbu. Ponekad ih ovo podsjeća na njihovu nadu u Krista bolje od bilo kakve propovijedi.

Kako bismo se trebali nositi s onima koji žive u neprestanoj boli, pogotovo kada liječnici ne mogu pronaći rješenje i kada molitve nisu rezultirale tjelesnim ozdravljenjem? Nažalost, ono što većina od nas pokušava činiti jest do ta nastavljamo nuditi nekakve načine izlječenja. No to obično ranjava više nego što prepoznajemo.

Umjesto toga, pozvani smo da ih volimo. Nismo odgovorni riješiti njihove zdravstvene probleme. Pozvani smo da budemo prisutni s njima, da hodamo zajedno s njima kroz ovo teško putovanje. Nadalje, možemo naučiti od njih slušajući njihove patnje i pokušaje da vjeruju Bogu usprkos njihovim strahovima i boli.

Nismo pozvani rješavati misteriozne bolove i patnje drugih, niti smo pozvani da to objašnjavamo ili da popravimo stvari. Ne, pozvani smo u hod s njima, zajedničke obroke i za to da im ponudimo toplu utjehu. Pozvani smo da plačemo s onima koji plaču i da žalujemo s onima koji žaluju. Pozvani smo da pokušamo osvijetliti tamu humorom (primjerenim) te da postanemo osjetljiviji na pritiske kroz koje oni prolaze. Pozvani smo da ih volimo tako što ćemo im ponuditi naše molitve, prisutnost i ustrajnost.

Ovo je dovoljno teško i bez naših pokušaja da nosimo teret dijagnosticiranja ili liječenja njihovih bolesti. To je teret kojeg mi ni ne trebamo nositi.

Autorica: Kelly M. Kapic; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Tabletalkmagazine.com