Nakon što je sahranio ženu Jelicu sin ga je jednom rečenicom dotukao

Nakon što mu je žena umrla, Jovica je ostao sam. Nastavio je raditi jer nije znao što bi drugo.

Posao mu je bio jedini način da zadrži misli zauzetima. Dani su prolazili, svi isti, bez da se išta promijeni. Život mu je postao prava tuga. Djeca ga gotovo uopće nisu zvala. Počeo se osjećati zaboravljeno.

Često bi satima šetao ulicama Beograda, a svi ti ljudi prolazili su kraj njega, dok je on tražio poznato lice – nekoga tko bi se sjetio da on još postoji. Najviše je želio da ne bude sam. Bojao se umrijeti sam, bez ikoga. Kad god bi osjetio bol u glavi, odmah bi uzeo tabletu. Postao je emotivan, tuga ga je obuzimala. Duša mu je bila teška.

Posljednji put kad je kći došla, napravila je skandal. Optužila ga je što još živi sam u velikom stanu i tražila da ga proda, da kupi manji, a ostatak novca da joj preda. Jovica je to odbio, a ona je otišla bez ijedne riječi.

Na njegovo pitanje kada će opet doći, hladno je odgovorila: “Na tvoju sahranu.” Te su mu riječi zapalile srce.

“Kad budeš prodavao stan, tada ću doći.”

Nazvao je sina, ispričao mu što se dogodilo i zamolio ga da dođe. Međutim, sin je odmah počeo pričati o prodaji stana. Pitao ga je zašto mu uopće treba tako veliki stan i rekao da planira kupiti novi auto te da mu treba novac. Na odlasku ga je otac pitao kada će ga posjetiti, a sin je odgovorio: “Kad budeš prodavao stan, tada ću doći.”

Jednog dana je na tržnici sreo brata svoje pokojne žene. Prišao mu je, pozdravio ga i pitao kako je te zašto ga nikad ne nazove, da svrati na čašicu rakije kao u sretna vremena dok je Jelica bila živa.

Šurjak ga je nestrpljivo pozdravio, odmahnuo rukom i rekao: “Nemam ja vremena za vas dokone.” Jovica je još dugo nepomično gledao među štandovima, kao da će ovaj svakog trena iskočiti ispred njega i kao nekada nestašno viknuti: “Samo te zezam.”

Sutradan se probudio s težinom u srcu i mišlju da on više ne postoji ni za svoje najbliže – znači da njega više nema na ovom svijetu.

“Tko sam ja? Ja sam bivši čovjek”, izustio je tiho i izašao iz stana. Jutro je bilo sivo, tmurno. Prošao je nekoliko koraka i sjeo na klupu. Zatvorio je oči, nadajući se da će se sve promijeniti. Kad ih je otvorio, dan je i dalje bio tmuran i siv. Pomolimo se za njega!