10 navika koje dijele sve nesretne žene

Nesretne žene dijele slične navike. Doznajte kako neke žene dopuštaju da ovih deset navika hrane njihovo nezadovoljstvo.

Stajala sam ispred pulta u kuhinji, držeći zgužvani papir u ruci, stisnutih zubi. „Treba li ovako izgledati moj život“? Vrisnula sam u sebi.

„Mama, to je moja domaća zadaća. Zgužvala si ju“, rekao je moj 6-godišnji sin.

Usprkos suzama koje su briznule iz mojih očiju, dotaknula sam njegovo lice rukama. „Dijete, mama želi ovo pročitati, ali ne može“, jedva sam izustila. „Sjećaš se, mama ne vidi“.

No kako bi on ili njegova dvojica braće mogli razumjeti da je njihova majka u potpunosti slijepa. Nije mi to bilo jasno. Kako je Bog mogao dopustiti da ova očna bolest ugasi moj vid i da me baci u tamu? Zašto bi On ukrao moju priliku da budem sretna?

Pitam se jeste li se i vi ovako osjećale, ovako bolno neočekivano. Možda vaš život nije označila sljepoća. No postoji nešto zbog čega ste noćima budne i što ispunjava vaša srca stresom.

Moje noći su bile takve. No nisu više, a ne trebaju biti niti vaše. Istražimo kako neke žene dopuštaju da ovih deset navika hrane njihovo nezadovoljstvo.

Navika 1: Usredotočuju se na okolnosti

To je bilo više od navike. To je za mene bio način života. Kako ignorirati ili ne obraćati pozornost na ovu neočekivanu sljepoću?

Za sve što sam radila trebala mi je pomoć. Svaki zadatak koji je uključivao brigu oko moja malena tri sina bio je gotovo nemoguć. Više čišćenja slučajno prolivenog mlijeka. Više podsjetnika na ovisnost o drugima.

No kada noći postanu duge i usamljene, nastanu molitve iz očaja. Tada mi je Bog šapnuo novu pjesmu. Njegova obećanja kažu da će Njegova Riječ biti svjetiljka mojoj nozi i svjetlo mome putu. (Psalam 119, 105) Kada sam se usredotočila na Njegova obećanja, moj fokus se promijenio.

Slijepa ili ne, Bog me čvrsto držao u svojim rukama. Zašto ne razmišljati o tome? Zašto ne ispunjavati um i srce tom istinom?

Prihvatila sam novu naviku prebivanja u obećanjima poput ovog: „Tada si moj plač pretvorio u radost, rastrgao si žalosnu odjeću moju i opasao me veseljem: Da ti pjeva duša moja i nikada više ne umuknu. Gospodine, Bože moj, vječno ću ti zahvaljivati“! (Psalam 30, 11-12)

Navika 2: Vjeruju lažima

Sotona uživa kada razmišljamo i analiziramo ružne detalje. Neprijatelj naših duša, đavao takve misli stavlja ispred nas. Ako imamo naviku otvaranja vrata njegovim lažima i taktikama, sumornost dođe i pretvara se u očaj.

U tom trenutku imamo izbor. Možemo dopustiti đavlu da se zabavlja i da nam ponovno i ponovno šapuće ružne detalje i tako nam krade mir ili ga možemo utišati i prihvatiti novu naviku življenja u punini života slušanjem Pastira istine.

Isus je rekao: „Lopov dolazi da ubije, ukrade i uništi. Ja sam došao kako biste imali život i to život u izobilju“. (Ivan 10, 10)

Navika 3: Razmišlja o prošlim pogreškama

Ovakva reakcija može izgledati pomalo oštro za kršćansko poimanje. No netko nam mora reći da prestanemo, da uistinu prestanemo. Trebamo stisnuti ”stop” prilikom puštanja prošlih pogrešaka. Trebamo ubrzati prema naprijed kasetu obrisati smeće koje začepljuje put prema novome sutra.

Je li to navika ili nas dublji problemi prisiljavaju da prebivamo u prošlosti? Bez obzira na korijen, dan za danom, ispočetka otvaramo prošle rane ili pogreške, dok hodamo naprijed-nazad u emocionalnom zatvoru. Za mnoge je odgovor pobožno savjetovanje. Božji odgovori dolaze kada obrišemo naše suze, duboko udahnemo i pogledamo prema gore. Bog daje snažno obećanje i siguran izlaz iz ove navike kada kaže:

„Ne spominjite se onog što se zbilo, nit` mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši“. (Izaija 43, 18-19)

Navika 4: Okrivljuju druge

Kako jadno olakšanje kada možemo okrivljavati nekog drugog za našu nesreću. Čineći tako, mičemo odgovornost potrebe za promjenom od nas i naizgled, to nas oslobađa od tereta kojeg bismo nosili dok tražimo rješenje. Kakva nezdrava vrsta navike, slažete li se?

Pokušala sam to. Okrivljavala sam liječnike da nisu učinili dovoljno kako bi mi spasili vid. Čak sam okrivljavala Boga zbog toga što je bio okrutno tih. Zbog neodgovaranja na moje molitve. Zbog toga što me kaznio i dao mi sljepoću u tridesetoj godini.

No navika upiranja prstom u druge dosadi. Božja Riječ, čvrsta i istinita, pokazala mi je kako najprije trebam pogledati prema unutra. Mogla sam živjeti kao žrtva ili kao pobjednica.

Odabir puta osvajačice, pobjedničke Kraljeve kćeri donijelo mi je istinsku, prekrasnu slobodu.

Pavao je odabrao isti put i zato je pisao: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas ljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“. (Rimljanima 8, 37-39)

Navika 5: Skrivaju bol

Društvene mreže i pametni telefoni mogu biti smrtonosna kombinacija. Ne tako suptilno, oni vrebaju i kradu nam vrijeme.

No ono što je još štetnije jest kada ta kombinacija postane smetnja koja prikriva unutrašnju bol.

Kada dan završi, bol je još uvijek tu. Nemamo vremena nositi se s njom jer još jednom moramo provjeriti objave. Nakon toga idemo u krevet. Djeca su iscrpila našu energiju. Kućanski poslovi su neobavljeni. Mužić ima svoje potrebe.

Stoga, gdje je sreća?

Marija ima odgovor. Ona ju je pronašla. Marta je bila prezauzeta. Marija je bila usredotočena. Marta je bila u kuhinji. Marija je bila kod Isusovih nogu.

Možete li pogoditi koja je od njih pronašla način kako olakšati bol?

„A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne. Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“. (Luka 10, 40-42)

Navika 6: Ulaze u zonu zavisti

„Mirno je srce život tijelu, a ljubomora je gnjilež u kostima“. (Izreke 14, 30)

U moje kosti zasigurno se uvukla gnjilež. Oh, ta zavist, ljubomora i ozlojeđenost svake su noći, nakon gubitka vida, ulazili sa mnom u krevet. Iskusila bi ih kada bih to najmanje očekivala. Kada bi moje prijateljice dijelile iskustva odlaska u trgovačke centre. Kada su se prisjećale događaja s godišnjih odmora i kada su komentirale fotografije obitelji.

Čeznula sam za slobodom koju su oni imale kako bih uživala u životu. Željela sam imati njihovu neovisnost.

Zato sam bila zavidna. Bila sam ljubomorna. Bila sam i jadna.

Što je je spasilo od takve uništavajuće klopke uspoređivanja? Bio je biblijski stih kojeg često ne primjećujemo. No meni je progovorio u srce. Probudio me i promijenio moj stav.

Rekao mi je: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu“. (1. Solunjanima 5, 16-18)

U svemu zahvaljujem. Na svim borbama, izazovima, strahovima. Dok Bogu zahvaljujem, moj život poprima novu nijansu radosti.

Navika 7: Usredotočuju se na sebične ambicije

Moji snovi bili su razbijeni. Ciljevi su se rasplinuli. Vlastita očekivanja o sretnom životu izbrisana su iz mog srca.

Možete li me kriviti? Slijepa sa trideset i ništa nisam mogla učiniti.

Razmišljala sam o svemu što sam ja izgubila. O svemu za što sam ja radila. Sve za što sam se ja pripremala.

Hmm… koliko sam puta spomenula riječ ”ja”? Previše, jer je to odražavalo stav usredotočenosti na mene samu, na moje dobitke i gubitke. Ja sam bila u središtu svega. Kakva bljutava navika.

No kada su u meni odjeknule riječi iz Psalma 119, 36, moja sebičnost je bila otkrivena:

„Prikloni srce moje k svjedočanstvima svojim, a ne k lakomosti“!

Božja svjedočanstva o Njegovoj vjernosti uvela su me u sretniji život, u dane usredotočene na Njega i u sigurne trenutke Njegove pobjede.

Navika 8: Kritiziraju druge

Prosuđivanje naših bližnjih, upiranje prstom u njihove pogreške i naglašavanje njihovih nedostataka stvar obilježja su nesretne duše.

No kada odaberemo biti zadovoljni onime tko smo, odražavamo sretan život. Oštre riječi pretvaramo u ljubazne. Najbolje od svega, te ljubazne riječi nam se vraćaju. Tako dodajemo sretne trenutke našim danima, a radost našem životu.

„Tko čuva usta svoja, čuva život svoj, a tko nesmotreno zbori, nastrada“. (Izreke 13, 3)

Navika 9: Zanemaruju zdrav život

Nakon rođenja trećeg djeteta, uživala sam u nevinoj čaši mlijeka i nekoliko kolačića od zobene kaše kao obrok. Ništa strašno, zar ne?

No s vremenom smo mužić i ja počeli ići na večere, naručivali smo pizze i drugu vrstu nezdrave hrane. Sve je započelo s navikom nemarne prehrane.

Kao rezultat toga, morala sam se ugristi za usnu svaki puta kada bih imala problema sa zakopčavanjem traperica. Ti nesretni trenuci pretvorili su se u nesretne dane.

No to se sve promijenilo kada sam počela proučavati zdravu prehranu. Tada sam prihvatila ”KVP” mentalitet. ”K” kao kisik kroz tjelovježbu. ”V” kao voda za hidrataciju. ”P” kao prehrana.

Revno sam svo troje uključila u svoju rutinu. Nove navike prehrane i tjelovježbe skinule su kilograme. Stvari su počele ići nabolje i vratila sam se na zdravu tjelesnu masu.

No osim veličine haljine, jeste li znale da dobro zdravlje doprinosi većoj sreći?

Još bolje, radost počinje teći kada potvrdno odgovorimo na ovo pitanje:

„Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem“! (1. Korinćanima 6, 19-20)

Navika 10: Tonu u samosažaljenje

Znate li da vam može ostati jako puno hrane ako priredite zabavu iz samosažaljenja? To je iz razloga što ćete bi biti jedini koji će doći.

Samosažaljenje se usredotočuje na ”ja” iznutra. Ono se koncentrira na ono što nemamo i preuveličava teret koji nosimo.

Činila sam to. Slijepa sa trideset, samosažaljenje je moglo biti moj nerazdvojni prijatelj. No nije tako bilo. Naučila sam tajnu, put i jedini način kako se boriti protiv samosažaljenja; prihvaćanje duha zahvalnosti.

„Oprosti, Gospodine!” – nastavi Mojsije Jahvi. “Ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak. “Tko je dao čovjeku usta?” – reče mu Jahve. “Tko ga čini nijemim i gluhim; tko li mu vid daje ili ga osljepljuje? Zar to nisam ja, Jahve! Idi, dakle! Ja ću biti s tobom kad budeš govorio i kazivat ću ti što ćeš govoriti“. (Izlazak 4, 10-12)

Bog nama progovara na isti način. Poput Mojsija i mi možemo davati isprike zbog onoga što nemamo ili zbog prepreka s kojima se suočavamo.

No kada uvidimo da Božja moć prebiva u nama, stav samosažaljenja odlazi, zahvalnost ulazi i nova vrsta sreće počinje sjati.

Autorica: Janet Perez Eckles; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Ibelieve.com

PROČITAJTE JOŠ: