Nestrpljivost
Foto: Unsplash

Nestrpljivost je mračni i rasprostranjeni grijeh koji volimo opravdavati. Bili smo potrošeni. Bili smo zauzeti. Bili smo rastreseni. Djeci je bilo teško. Nosili smo previše toga na poslu. Naš supružnik je opet bio hladan ili grub. Sinoć nismo dobro spavali. Za kojim izgovorima posegnete kada vam ponestane strpljenja? 

Obično posežem za umorom. Kada bih barem imao dovoljno sna i dovoljno vremena za sebe, često pomislim ili čak kažem, onda ne bih bio tako nestrpljiv. Ja sam strpljiva osoba koja postaje nestrpljiva kad sam umoran. Možete li čuti sebe kako se na taj način opravdavate? Ne, istina je da sam ja nestrpljiva osoba, čija se nestrpljivost često izvuče iz skrovišta kad sam iscrpljen. Umor ne čini ni za koga od nas grijeh; umor i drugi pritisci poput njega samo izvlače naš grijeh na površinu. (Matej 15, 11)

Otkud onda nestrpljenje? U osnovi, nestrpljivost raste jer smo nespremni vjerovati i podložiti se Božjem rasporedu, kojeg On ima za naše živote. 

Ono što ne možemo kontrolirati

Nestrpljivost je dijete našeg ponosa i nevjere. Iz naše frustracije proizlazi to što ne kontroliramo što se i kada događa u našim životima. Vidimo ovu dinamiku u pustinji, među ljudima koje je Bog upravo izbavio iz ropstva i tlačenja:

„Od brda Hora zapute se prema Crvenom moru da zaobiđu zemlju edomsku. Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: “Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ (Brojevi 21, 4-5)

Čak i nakon što ih je Bog izveo iz Egipta, proveo ih kroz Crveno more, uništio njihove neprijatelje i hranio ih hranom koja je pala s neba, oni su i dalje postajali nestrpljivi. Zašto? Jer život koji im je Bog obećao, život kakav su stvarno željeli, nije došao dovoljno brzo. Put koji je za njih izabrao bio je duži, teži i bolniji nego što su očekivali. Bili su ljuti zbog toga što to ne mogu kontrolirati. Toliko, zapravo, da su čak počeli čeznuti za faraonovom okrutnošću; barem su tada morali birati što će jesti. (Izlazak 16, 3)

Naša nestrpljivost ima mnogo zajedničkog s njihovom. Ne možemo odlučivati kakav će biti promet. Ne možemo odlučivati hoće li naša djeca u bilo kojem trenutku surađivati. Ne možemo odlučivati kada ćemo se razboljeti, kada će neki uređaj pokvariti ili koliko će često dolaziti do prekida. Toliko se odluka donosi umjesto nas, svaki dan, bez našeg pristanka ili čak doprinosa. Božji planovi za nas poznati su po tome što su promijenili naše planove za nas same. 

Dakle, kada smo suočeni s nedostatkom kontrole, kada život neizbježno prekida ono što smo planirali, kada smo prisiljeni čekati, kako obično reagiramo? Nestrpljivost se pokušava izboriti s Bogom za kontrolu, dok strpljivost rado kleči, raširenih ruku, spremna primiti sve što je Bog planirao i dao. Nestrpljenje gunđa, dok se strpljenje raduje, čak i dok doživljava prave bolove odgađanja.

Otkud onda strpljenje? Ako je nestrpljivost dijete našeg ponosa i nevjere, strpljivost izvire iz poniznosti, vjere i radosti.

Poniznost potkopava nestrpljivost 

Poniznost potkopava nestrpljenje rado priznajući koliko malo možemo vidjeti u bilo kojem trenutku, koliko god taj trenutak bio težak ili nezgodan. Kao što John Piper kaže: “Bog uvijek čini deset tisuća stvari u vašem životu, a možda ste svjesni tri od njih.” Kada postanemo nestrpljivi, precjenjujemo vlastitu sposobnost u vezi prosuđivanja naših okolnosti te podcjenjujemo dobro koje Bog može učiniti kroz neželjene neugodnosti i neočekivana kašnjenja. Ponizni primaju iste neugodnosti i kašnjenja kao pozive, a ne ometanja, dok im Bog otkriva svoju volju i vrijeme. 

Ponizni su strpljivi prema Bogu, no strpljivi su i prema drugima. “Hodite na način dostojan poziva na koji ste pozvani”, uči nas poslanica Efežanima 4, 1–2, “sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljenjem, podnoseći jedni druge u ljubavi.” Poniznost potiče onu vrstu strpljenja koju ljubav zahtijeva. Svaki istinski ljubavni odnos je izložba u strpljivom držanju jedni prema drugima, jer nas naš grijeh i čini teškim za ljubav i sprječava nas u iskazivanju ljubavi prema dobrome. 

“Obucite se svi u poniznost jedni prema drugima, jer ‘Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“. (1. Petrova 5,5) Želite li rasti u strpljivosti i doživjeti puniji, bogatiji tijek milosti od Boga? U tom slučaju, obucite se u poniznost. 

Vjera potkopava nestrpljivost

Ako poniznost potkopava nestrpljivost, priznajući koliko malo možemo vidjeti usred naših kušnji, vjera potkopava nestrpljivost, držeći se čvrsto Božjih obećanja, čak i kada ih život dovodi u pitanje. 

„Strpite se dakle, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!“ (Jakovljeva 5, 7-8)

Za dobro poljodjelstvo potrebno je dobro čekati, pa tako i dobro živjeti. Vjera se pouzdaje u to da je Bog i suveren i dobar, da su sva njegova obećanja istinita u Kristu, da patnja proizvodi izdržljivost, da će se Isus doista vratiti i učiniti sve novim, pa si možemo priuštiti čekanje, trpljenje, strpljenje. Strpljivi nastavljaju sijati, čak i kada se zemlja čini tvrdom, a žetva neizvjesna, jer znaju da će na kraju požeti. (Galaćanima 6, 9)

O čemu Jakov piše u sljedećem stihu? “Ne gunđajte jedni na druge.” (Jakov 5,9) Ova vrsta vjere podriva naše nestrpljenje jednih prema drugima. Poljoprivrednik vjeruje da će sjeme niknuti i donijeti plod, pa strpljivo podnosi sušne tjedne ili mjesece. Kršćanin vjeruje da će uskoro zauvijek doživjeti puninu radosti i užitaka i to ne sam, već sa svima koji su ikad vjerovali, pa podnosi uvrede od drugih vjernika. Ne gunđa kao drugi. Obećanje onoga što dolazi čini ga izdržljivijim u ljubavi, milostivijim u svojim prosudbama, strpljivijim u sukobima. 

Radost potkopava nestrpljivost

Ova vjera, međutim, nije samo povjerenje u stihove, nego je to prepuna radost u doživljenim čudima. Apostol Pavao moli da Crkva bude “ojačana svom snagom, prema njegovoj veličanstvenoj snazi, za svaku postojanost i strpljivost s radošću.” (Kološanima 1, 11) Pacijenti nisu tajni gunđali; oni ne samo nagomilavaju iritaciju i gorčinu i skrivaju je od drugih. Njihova strpljivost izvire iz izvora njihove radosti u Bogu. Previše su sretni u Njemu da bi to narušili prekidi ili neugodnosti. 

Gdje vidimo ovu vrstu otporne radosti? Pavao piše u 2. Korinćanima 8, 1–2: „Priopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim: unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti.” Nisu gunđali kao Izraelci u pustinji. Nisu zamjerali zbog onoga što nisu mogli kontrolirati. Ne, kada su im se životi preokrenuli i kada su bili bačeni u vatru, njihova radost ne samo da se zadržala, već ju je preplavila velikodušnost. 

Pacijent može čekati i prihvatiti neugodnost, jer što god da se dogodi danas ili sutra ili sljedećeg utorka, njihovo je blago neugroženo na nebu i stoga je njegova radost sigurna. Njihova sreća nije vezana uz njihove planove, pa kada im se planovi poremete, njihova sreća se drži i nastavlja se prelijevati u ljubavi. 

Radosno prihvaćanje prekida

O istoj vrsti čudesnog strpljenja čitamo u Hebrejima 10, 32-34: 

„A spomenite se onih prvih dana kada ste, tek prosvijetljeni, izdržali veliku patničku borbu: ovamo javno izvrgnuti porugama i nevoljama, onamo postavši zajedničari onih s kojima se tako postupalo. I doista, sa sužnjevima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje dobara znajući da imate bolji, trajan posjed.“ 

Oni su radosno prihvatili pljačku svoje imovine. Ne samo da su bili spremni pristati na vandaliziranje njihovog vlasništva jer su slijedili Isusa, nego su bili sretni zbog toga što su trpjeli zbog Njega. Da smo u istim okolnostima, bi li drugi mogli reći isto za nas? Bismo li tako radosno prihvatili pljačku naše imovine, naših domova, našeg novca? Prihvaćamo li sada s radošću preokret u našim rasporedima, izbacivanje iz kolosijeka naših snova, zastoje u našem poslu, monotoniju i poteškoće našeg roditeljstva, nevolje naših života? 

Hoćemo ako i mi, poput njih, znamo da imamo bolji posjed i trajniji, ako znamo da imamo Boga zauvijek i u Njemu više nego dovoljno za izdržavanje svega što smo za sada pozvani podnijeti. Strpljenje proizlazi iz poniznog zagrljaja onoga što ne znamo i ne možemo kontrolirati. Ono proizlazi iz našeg dubokog i trajnog povjerenja da će Bog ispuniti svoja obećanja, koliko god to izgledalo malo vjerojatnim u ovom trenutku. To teče iz srca koja su duboko sretna zbog toga što Ga posjedujemo, kao našu veliku radost.

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: