„Nisam vjerovala u Isusa dok nisam rodila svoju prvu bebu“

Nisam vjerovala u Isusa dok nisam rodila svoju prvu bebu
Foto: Faithit.com

Nisam vjerovala u Isusa dok nisam rodila svoju prvu bebu. Mislila sam da jesam, i drugi su to mislili. No ja sam vjerovala u intelektualno znanje o Isusu. Poznavala sam Bibliju. Znala sam pravila moje crkve. No nisam poznavala Njega.

Fraza „osobna veza s Isusom“ mi je često jako neugodna jer se bojim da loše utječe na neke osobe koje možda i žele nešto više s Isusom. No, to je ipak vrlo pogodna fraza.

Možete imati svo teorijsko znanje o nekoj osobi i možete voljeti sve što znate, ali onda se razočarate kada upoznate tu osobu licem u lice. Znanje koje imamo u glavi i znanje koje nam je su srcu su dvije različite stvari. Prije nego sam bila roditelj, imala sam znanje o Isusu. Kada sam postala roditelj, moje je srce otkrilo Isusa.

Boga, u Njegovoj savršenoj svemoćnosti, koji nas je dizajnirao kako bismo bili slični njemu. Kao roditelji dobivamo uvid u ono što On zapravo jest i koliko nas istinski voli.

Kada sam rodila svoju prvu bebu, Claru, bila sam ludo zaljubljena. Zaboravila sam na sve osim na nju. Uz pomoć post-porođajnih hormona, borila sam se sa snom samo kako bih nju gledala kako spava.

Mirisala bih ju, češljala njezinu nepostojeću kosu te bih svojim zubima grizla njezine nokte kako se ne bi ogrebla. Nisam se mogla nositi s neizmjernom ljubavlju koju sam osjećala prema njoj – nikada nisam nešto takvo osjetila.

Kada je Clara bila stara otprilike tjedan dana, bila sam u dječjoj sobi i ljuljala ju dok sam uživala u njezinoj prisutnosti. Sjećam se da sam se sagnula kako bih joj poljubila glavu i pomislila: „Ne mogu vjerovati da imam ovu predivnu djevojčicu, i samo je moja, samo moja.“

Tada me je Bog ispravio. Ne čujem često Njegov glas jako jasno, ponekad je prigušen i udaljen. No bilo je nekoliko situacija u kojima sam čula Njegov glas kao da je bio pokraj mene, a to je bio prvi put. Bog je rekao: „Ne, Clara pripada meni. Ona pripada meni. Ja sam ju stvorio i ona je moja.“

Sjećam se da sam kleknula na pod s mojom bebom u rukama, pognute glave. Prvi put u 28 godina iskreno sam prihvatila Isusa kao živog Boga, a ne kao apstraktnu ideju.

Napokon sam shvatila da ako zaista vjerujem u Njega, ništa nije samo moje – sve što imam, uključujući i moju bebu, pripada Njemu. Shvatila sam da je moja ljubav prema Clari bila samo kap onoga što Bog, kao naš Otac, osjeća prema nama. I to me je potreslo do srži.

Jedna od najtežih stvari kada ste roditelj jest predati svoje dijete Isusu. Dvadeset jednu godinu i dvoje djece kasnije se još uvijek borim s time. Neprestano se podsjećam da nisam ja glavna. To je Božji posao.

Prije sam se brinula da će moje dijete prestati disati dok spava, da će se ugušiti na kupanju ili imati neku drugu nesreću. Sada se brinem o seksualnoj čistoći, poremećajima u prehrani i drogama. Roditeljstvo je strašno, no kršćani su jedinstveno kvalificirani da budu roditelji jer je naš Otac Bog i sam roditelj.

On razumije sve radosti i teškoće roditeljstva i bolje od nas. On od roditelja ne traži ništa što sam već nije iskusio. Ako razmislite o tome, Njegovog Sina ljudi su zlostavljali i ogovarali davno prije, a to čine još i danas. Mi većinom imamo (ako smo sretni) oko 40-50 godina predivnih katastrofa roditeljstva; Bog ima vječnost.

Nismo sami kao roditelji. U Bogu kojeg slavimo mi imamo najbolji primjer roditelja.

Roditeljstvo mi je pružilo neopisivu radost, ali mi je najviše dalo tu osobnu povezanost s Bogom. Prije nego sam imala Claru, nikada nisam pala na koljena kako bih Bogu ponudila sve svoje blago. Nakon što sam postala roditelj, shvatila sam što je ljubav. Budući da je ljubav definicija Boga, napokon sam shvatila tko je On zapravo.

Autorica: Christine Litavsky; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com

Reci što misliš