Jedan od đavoljih suptilnih planova jest udaljiti vjernike od zdravog nauka.
On zna da je njegova najbolja prilika imobiliziranja učinkovitog kršćanskog svjedoka kroz odvlačenje pažnje nebiblijskim, upitnim, iracionalnim i promjenjivim doktrinama.
Čak i ako na nas ne utječe nikakvo uvlačenje lažnog nauka, naš kršćanski hod uvelike može omesti lijenost, nedostatak budnosti i jednostavno neznanje u vezi doktrinarnih osnova. Loš nauk ili slabo razumijevanje zdravog nauka čini nas podložnima napadu svake vrste loših praksi, uključujući slab ili nepostojeći standard integriteta.
Autor poslanice Hebrejima nas podsjeća gdje je naše uporište te nas ponovno poziva na pravi put: „Isus Krist jučer i danas isti je — i uvijeke. Ne zanosite se različitim i tuđim naucima!“ (Hebrejima 13,8-9).
Lažni nauk u raznim oblicima mučio je Crkvu već od najranijih dana. Lažni učitelji oslabili su ranu crkvu, ponajviše legalistički Židovi u Galaciji koji su iskrivljavali Evanđelje. Tijekom proteklih 200 godina teološki liberalizam (uljepšani način za izraz ‘nevjera’) i skepticizam potkopali su crkvu i prouzročili da mnogi ljudi napuste ključna učenja kao što je Kristovo božanstvo, nadahnuće i autoritet Biblije, te spasenje samo po vjeri kroz milost.
I danas je evangelička crkva oslabljena brojnim utjecajima, kao što su subjektivizam, pragmatizam, psihoterapija, pogrešno značenje tolerancije, traljavo razumijevanje Evanđelja i ekumenizam, čime se želi razvodniti i umanjiti važnost nauka.
Ono što se promijenilo jest to da borba više nije konvencionalna. Dok su liberali starih škola iz prošlosti sudjelovali u izravnom poricanju nauka kojeg njegujemo, postmodernisti sada sudjeluju u potajnim napadima, pri čemu se učenja rijetko odbacuju, ali se zato stalno redefiniraju. Doktrinarna čistoća nam daje precizan sustav ranih upozorenja od napada iznutra.
No, kako prosječni laik ikako može razviti čvrsto shvaćanje svakog novog lažnog nauka na pomolu? Biti ispravno opremljen zapravo je puno jednostavnije nego što na prvu može izgledati. Neprijateljeva primarna strategija ostala je nepromijenjena od kada se pojavio u vrtu dovodeći u pitanje Boga i Njegovu riječ – „Je li Bog doista rekao…?“ (Postanak 3,1). Svaka gnusna hereza tijekom crkvene povijesti napadala je bilo Božji karakter, Njegovu Riječ ili Evanđelje. Ako ostanemo postojani na onim bitnim učenjima, možemo izdržati napade, pa čak i poprimiti napadačko uporište u budućim bitkama na osnovu nauka.
Tijekom Pavlove apostolske službe, zadiranje lažnog nauka u živote kršćana u novim crkvama bio je njegov najveći strah. Znao je da je doktrinarna nečistoća temeljni izvor za svaku vrstu bezbožnog ponašanja. Tipičan Pavlov strah bila je njegova duboka zabrinutost za duhovnu borbu Korinćana: „No bojim se da se — kao što zmija zavede Evu svojim lukavstvom — tako ne pokvare misli vaše i odvrate od prostodušnosti koja je u Kristu“ (2. Korinćanima 11,3).
Pavao je također puno pisanja posvetio nesigurnom položaju vjernika u Galaciji:
„Čudim se da se od Onoga koji vas pozva milošću Kristovom tako brzo odmećete u drugo evanđelje. Nekog drugog i nema, ima samo nekih koji vas zbunjuju i hoće izvrnuti evanđelje Kristovo.“ (Galaćanima 1,6-7)
Shvatio je da lažni učitelji mogu biti iskreni, uvjerljivi, djelovati vjerodostojno, pa čak i ljubazni i simpatični. No, Pavao je također bio uvjeren da površna, subjektivna mjerenja nisu način na koji trebamo suditi nauk. Vrhovni standard uvijek je Božja Riječ: „Ali i kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao evanđelje mimo onoga koje vam navijestismo, neka je proklet!“ (Galaćanima 1,8).
Čistoća nauka jest ključni temelj na kojem počiva sve ostalo u kršćanskom životu. Ako ćemo biti ljudi koji prakticiraju osobnu svetost i pokazuju pravi integritet, naš nauk mora biti zdrav i nepokolebljiv.
Autor: John MacArthur; Prijevod: Vesna L.
