Pali svijet u kojem živimo često puta izgleda kao pakao. Postoje barem tri argumenta koji ukazuju na to da je naš planet sličniji paklu nego raju. 

Prema Božjem naumu, problemi, boli i nevolje osmišljene su kako bi imale pozitivan učinak na nas. Jedan od razloga za to jest taj što nas one usmjeruju na svijet koji dolazi. Svrha problema je da naše nade i snove, s ovog palog svijeta usmjere na novi, blagoslovljeni svijet. 

Kriza uzrokovana koronavirusom, mjere restrikcije, ali i nemiri kojima svjedočimo u nekim dijelovima svijeta, dobri su primjeri takvih vrsta problema. Kroz njih, Bog nas podsjeća da, iako postoji puno toga dobroga na Zemlji, ovaj svijet je puno bliže paklu nego raju. 

Iako ovo može zvučati pesimistično, zapravo je razlog za optimizam i radost. 

Milost, milost, zajednička milost 

Ne kažem da ljudi, vjernici i nevjernici, nikada nisu sretni. Zbog zajedničke milosti, većina ljudi uživa u određenoj mjeri sreće. Zajednička milost ne spašava čovjeka, ali suzbija do određene mjere grijeh na Zemlji i daje dobre darove pravednima i nepravednima. (Matej 5, 45)

Zbog toga, možemo do neke mjere uživati u dobrobitima od stvari kao što su vlast, umjetnost, literatura, obiteljski život, hobiji te u drugim plodovima naše kulture. Takvi darovi mogu dati značenje životima grješnika i svetaca i čak mogu pokazati da život nagrađuje. 

Iako zajednička milost ublažava bol grijeha, ona nas također podsjeća na važnu istinu: za nevjernika ovaj život je najbolji i jedini kojeg će ikada imati. Za kršćane, ovo je najgori život kojeg će oni živjeti. 

Zemlja se drastično razlikuje od pakla, u to možemo biti sigurni. Ipak, postoje barem tri argumenta koji ukazuju na to da je naš planet ipak sličniji paklu nego raju. 

1. Princ ovoga svijeta

Biće koje najčešće povezujemo s paklom također je ”vladar ovoga svijeta”. (Ivan 16, 11) On je princ kraljevstva moralne i duhovne tame. (Kološanima 1, 13) Iz tog razloga, Pavao govori o sotoni i njegovim poslušnicima kao o vlastima, autoritetima i kozmičkim moćima, koje vladaju nad ovom prisutnom tamom. (Efežanima 6, 12) 

Sotonina vladavina je bolna. Sotona je lopov. On je došao da ukrade, ubije i uništi. (Ivan 10, 10) Premda njegov autoritet jest velik, njegov je autoritet isto tako dodijeljen i privremen. Bog je njegov Gospodar. Sotona je poput psa na uzici. Zbog zajedničke milosti, sotona nam ne može činiti štetu kakvu bi htio, a to je nešto na čemu trebamo biti zahvalni. 

2. Zajedničko ljudsko iskustvo 

U raju nema suza, nema smrti, tugovanja, boli, nema patnje. (Otkrivenje 21, 4) No raj nije na Zemlji. 

Filozof iz 17. stoljeća, Thomas Hobbes, sažeo je svakodnevna iskustva ljudi kao ”samačka, obilježena siromaštvom, izopačena, okrutna i kratka”. Prema riječima Winstona Churchilla: „Priča ljudske rase jest rat“. Samo razmislimo o posljednjih stotinu godina. Prvi svjetski rat, koji je trajao od 1914. do 1918., bio je odgovoran za smrt između 20 i 25 milijuna ljudi. Zbog tog rata, Središnja Europa bila je pustoš. Sukob je bio toliko grozan da su ga povjesničari označili kao ”majkom svih ratova”. Ljudi su pametni te su se dosjetili. Nikada više nećemo učiniti ništa tako grozno. No samo dva desetljeća kasnije, započeo je Drugi svjetski rat. U njemu je poginulo oko 60 milijuna ljudi. Na završetku rata, gotovo cijela Europa, Rusija, Kina, Sjeverna Afrika, Japan i Jugoistočna Azija bili su poharani. 

Takvo nešto je za Amerikance teško shvatiti. Od Građanskog rata, mi smo živjeli u onome što su neki nazvali ”Disneylandom” ljudske povijesti. Neviđen prosperitet, političke slobode, mir; u svemu tome smo uživali. Ipak, gotovo 25% građana Sjeverne Amerike svakodnevno uzima antidepresive. Tehnološki smo napredovali, no i dalje se nismo riješili ponosa, sebičnosti, požude ili želje za iskorištavanjem drugih ljudi. 

3. Sudovi vremena

Zemlja je, poput pakla, mjesto gdje se Božji sud redovito odvija. Sjetite se kuge, gladi, tsunamija, potresa i poplava. Bog je suveren nad svime time. 

„Na dan kada budeš jeo s tog stabla, zasigurno ćeš umrijeti“. (Postanak 2, 17) Bog je upozorio Adama. Bog je bio vjeran izvršiti kaznu za kršenje tog upozorenja u duhovnom, čak i tjelesnom smislu. Uistinu, osim ako se Krist ne vrati, svaka osoba koja čita ovaj članak doživjet će sud koji uključuje bolesti, starenje i smrt. 

Kako nam ovo pomaže? 

Sposobnost prihvaćanja palog svijeta u kojem živimo, pomaže nam barem na dva načina.

Prvo, oslobađa nas od nestvarnih očekivanja koja kažu da život treba i mora biti savršen. Ako očekujem da ću za Božić dobiti Porsche 911, no umjesto toga dobijem par koturaljki, bit ću nesretan. No ako očekujem koturaljke, a dobijem novi, električni bicikl, bit ću presretan! Naša očekivanja usko su povezana s našim osjećajima sreće. 

Oni koji imaju realistična očekivanja nisu iznenađeni kada dožive raspad obiteljskih odnosa, kada dođe do depresija, ratova ili podjela u crkvama. Oni nisu iznenađeni kada zbog nereda budu uništeni dijelovi gradova ili kada dođe do bolesti kao što je koronavirus. Ti ljudi su realisti. Oni odbacuju sve oblike utopije. 

Utopija je uvjerenje, koje ima korijen u ponosu, da se čovječanstvo može usavršiti. Komunizam, kao i mnogi oblici socijalizma, u osnovi su utopija. Od ruske revolucije iz 1917., pokušaji instaliranja utopijskih poredaka doveli su do smrti 80 milijuna Kineza, više od 2 milijuna stanovnika Kambodže, kao i na desetke milijuna u SSSR-u, na Kubi i u Sjevernoj Koreji. 

Drugo, Kada prihvatimo naš svijet kao pali svijet, to našu nadu, s ovog svijeta usmjerava na svijet koji dolazi. Na taj način je Pavao gledao na probleme. Zbog toga što su njegova očekivanja bila realistična, njegove ”lake i trenutne nevolje”, usmjerile su njegove misli i nade, ”sa stvari koje su vidljive, na stvari koje su nevidljive”. (2. Korinćanima 4, 18) Zašto? Iz razloga što su vidljive stvari pune nedostataka i prolazne su, no nevidljive stvari su savršene i vječne. 

Bog nije odustao od svog originalnog plana. Utopija za kojom čeznemo dolazi; no samo nakon Kristovog povratka. To je naša žarka nada. (Otkrivenje 21, 3-5) 

Sigurno je da trebamo činiti dobro prema svima, iz naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu; to bismo trebali činiti bez obzira na grijeh koji postoji u nama i oko nas. No od ovog života ne smijemo očekivati savršenstvo. Sačuvajmo našu konačnu nadu za ”neizrecivu radost i puninu slave” (1. Petrova 1, 8), koja nas čeka u svijetu koji dolazi; svijetu za kojeg je Bog obećao da će biti u potpunosti nov. 

Autor: William P. Farley; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje koje vrijedi za portal novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ:

NE PROPUSTITE!VIŠE OD AUTORA