Trebamo li zaista patiti zbog Krista?

Trebamo li kao kršćani doista patiti zbog Krista? Je li moguće zaobići život patnje? Kako je moguće biti kršćanin i patiti?

Riječ “patiti” i njezine izvedenice apostoli spominju na desetke puta. Sljedbenici puta očekivali su da će patiti, ali je li to bila posebnost kršćanskog hoda, nešto što je Krist očekivao da će svi vjernici doživjeti, u prošlosti i sada? Ili je njihova patnja bila samo nesretan aspekt života u tadašnjem povijesnom kontekstu? 

Patnja i Pismo

Postoje oni koji se pitaju je li vjera u Krista poput čarolije, na temelju koje Bog mijenja svaku lošu stvar u dobru, za one koji vjeruju u Njegovog Sina. Uostalom, Biblija kaže: “Pitajte, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se“. (Matej 7,7)

Tu se teoriju lako može razotkriti postavljanjem Kristovih riječi u kontekst. Krist je također izjavio: “Ako tko želi ići za mnom, neka se odrekne sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. (Matej 16, 24) Novi zavjet opisuje poteškoće za učenike izvan onoga što prosječni čovjek današnjice može zamisliti. Pavao je napisao: “Ja sam pretrpio gubitak svega”. (Filipljanima 3, 8) Kristovi sljedbenici podnijeli su: “ruganje i bičevanje, pa čak i okove i tamnicu”. (Hebrejima 11, 36) Djela 7, 59 govore o Stjepanovoj smrti kamenovanjem. 

Pavao je molio Gospodina neka ukloni određeni ”trn u tijelu”. Molio je, ali Bog to nije uklonio. Zapravo, rekao je Pavlu: “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno pokazuje u slabosti”. (2. Korinćanima 12, 7-9) Iako je Pavao položio svoj život šireći Evanđelje o Kristu po Rimskom Carstvu, Gospodin je dopustio Pavlu neka pati. Uslišio je njegove molitve, ali ne na način na koji je Pavao to želio. Postati kršćanin ne označava završetak patnji u ovozemaljskom životu; patnja je nešto zajedničko svakoj osobi. Znači li to da će netko patiti iako je kršćanin? To bi nalagalo da patnja nije aspekt vjere, nego samo nesretna činjenica života. 

Krajnosti patnje 

Christianity Today je izvijestio sljedeće: “Prošle godine je zbog svoje vjere ubijeno tisuću više kršćana nego godinu prije. U zatvorima je još dodatnih tisuću kršćana. Još šest stotina crkava je napadnuto ili zatvoreno“.

Određene zemlje su izrazito neprijateljski orijentirane prema Kristovim sljedbenicima; može se očekivati da će patnja biti teška ako pogrešni ljudi saznaju za vjeru kršćana. Situacija vjernika u takvim zemljama slična je onoj u kakva je bila kod prvih kršćana, koji su se okupljali u gornjim prostorijama određenih domova ili u katakombama kako bi izbjegli progone, ali su dijelili Evanđelje riskirajući vlastite živote.

Borba otvorenog življenja za Krista nije uvijek tako dramatična. Joseph Scheumann ističe sljedeće: „Biblija ne umanjuje naše iskustvo patnje govoreći da je svaka patnja jednaka, nego prepoznaje višestruke načine na koje nas patnja može zadesiti.”

Patnja može biti suptilna, emocionalna i još uvijek vrlo bolna. Primjeri uključuju diskriminaciju na tržištu rada, izolaciju i/ili verbalno zlostavljanje među suradnicima ili kolegama iz razreda; odbacivanje od strane obitelji ili članova obitelji i druge oblike. Obitelji i brakovi se razilaze. Prijateljstva se prekidaju. Karijere završavaju. “Nisam došao donijeti mir, nego mač”. (Matej 10,34) Krist je pripremao učenike za očekivanje podjela i odbacivanja. 

Učenici bi ulazili u gradove, u kojima bi smogli doživljavati ismijavanje ili protjerivanje iz gradova, što je bilo nešto što je i sam Krist iskusio; to je bio izravan rezultat javnog proglašavanja da je Krist ispunjenje židovskog proročanstva, Kralj i Spasitelj svima onima koji Mu predaju vlastite živote. 

Ovo je poznat prizor i u sjevernoameričkim domovima. Djeca se obraćaju i postaju kršćani, a roditelji im govore neka ne unose religiju u dom. Žena je krštena i postala je Kristova sljedbenica, zbog čega njezin muž postaje hladan, osjećajući se kao da se natječe s njezinom novom “obitelji”.

Čovjek povjeruje u Krista i zbog toga više ne ide u barove i striptiz klubove, zbog čega ga bivši prijatelji ponižavaju i ismijavaju. 

Kolege na poslu odjednom prestanu pričati nakon što u prostoriju uđe kršćanka kako bi pojela ručak. Svi odjednom traže knjigu, novine ili nešto treće na što bi se mogli usredotočiti, kako ona ne bi mogla razgovarati s njima, za slučaj da bi željela spomenuti Krista. Ovo je stvarnost koja ne uključuje prolijevanje krvi, ali su također i stvarnosti s kojima se uočavaju brojni kršćani svakodnevno. 

Evo Kristove potresne ponude utjehe za odbačene: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas”. (Ivan 15, 18)

Spasitelj svijeta izdržao je ovu vrstu neprijateljstva; treba li iznenaditi Njegove sljedbenike ako se i oni suoče s prezirom i odbacivanjem nevjernika?

Naša patnja, Božja slava

Kako se kršćanska patnja treba razlikovati od patnje svijeta? Riječi za Krista su ključne. Neka patnja nije osobni napad na nečija uvjerenja. Prometna nesreća i rezultirajuća ozljeda ili dijagnoza neke bolesti su ne osobne i nesretne stvari. 

Ipak, John Piper tvrdi sljedeće: „Cjelokupna patnja koja dolazi na putu poslušnosti patnja od Krista i za Krista”, jer svi primjeri patnje napadaju nečiju “vjeru u Božju dobrotu i kušaju nas da napustimo put poslušnosti. Stoga je sva patnja, svake vrste, koju podnosimo na putu našeg kršćanskog poziva, patnja ‘s Kristom’ i ‘za Krista’.”

Zastrašujuća dijagnoza, pobačaj ili ozljeda na poslu “iskušava i dokazuje našu odanost Božjoj dobroti i moći, i otkriva da je Njegova vrijednost sasvim dovoljna naknada i nagrada“.

Piper objašnjava da je Sotonin plan osporavanje i suprotstavljanje svim sredstvima  protiv kršćanske vjere i da se to događa svaki puta kada se kršćani aktiviraju za Krista ili samo kada rade svoj posao širenja Radosne vijesti. Sotona plijeni Božju djecu u nadi da će se udaljiti od svog Oca na nebu. Krist je isto izdržao na gori nakon što je kršten. Njemu je bilo dopušteno podnijeti Sotonine planove, a tako je i nama.

Tu je i patnja, koja nastaje kao prirodna posljedica osobnog izbora. Osoba biva otpuštena s posla zbog krađe ili čestog kašnjenja. Ozljede mogu proizaći iz arogantnog odbijanja sigurnosnih smjernica ili objavljenih upozorenja poput “ne skačite” ili “opasnost, visoki napon”. Ovo nije patnja za Krista, iako se kroz patnju može slaviti Gospodin ako postoji poniznost, ispovijed i pokajanje; ako se netko preobrazi iskustvom na način koji odaje počast živom Bogu ili ako su drugi koji su bili pod utjecajem događaja privučeni Kristu, kao rezultat onoga što su prošli kao njegovatelji. 

Očekujte patnju za Kristovo ime

Neki kršćani namjerno odlaze u zemlje u kojima je vlada neprijateljska atmosfera prema kršćanstvu. Oni znaju da su im životi u opasnosti i bore se protiv iskušenja vjerovanja u to da je privremena utjeha bolja od Kristova obećanja o vječnom odmoru i radosti u Njegovoj prisutnosti. Oni idu za Kristom, kako bi činili ono što je On učinio i ono što im je rekao neka čine, odnosno da naviještaju Evanđelje i na taj način vode grješnike spasenju. Krist bi mogao odvesti nevjernike na križ bez pomoći kršćana, ali Njegov narod mu želi služiti i to čini na takav način.

Oni žele raditi za Krista, ali priroda ovog posla je patnja, baš kao što je Krist pokazao na križu.

Postoji rizik od odbacivanja Krista u kritičnom trenutku ili rizik da ćemo postati ponosni na svoju razinu vjere i predanosti Isusu. No, bilo je bezbroj priča o pojedincima koji su pretučeni, spaljeni ili strijeljani, kao izravna posljedica njihove odluke hrabrog naviještanja Krista do samog kraja.

Neki su poznati poput apostola Stjepana. Većina je samo željela da se svi na dohvat ruke sjećaju imena Krista, Mesije.

Većina kršćana se pita bi li mogli biti dovoljno hrabri da slave Boga i oproste svojim mučiteljima. Jesu li mogli, poput Stjepana, s iščekivanjem izjaviti: “Gospodine Isuse, primi moj duh” i zatim “zavapiti iz sveg glasa: ‘Gospodine, ne zamjeri im ovaj grijeh“? (Djela 7, 59-60)

Bi li mogli, poput samog Krista, reći: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine”? (Luka 23, 34) Mogu li oprostiti i time pokazati koliko se njihova patnja razlikuje od bilo koje druge, jer njihov način patnje upućuje na Krista? 

Luka 12, 12 bilježi Kristove riječi: “Duh Sveti će vas poučiti u taj čas što trebate reći”. 

Obećao je to svojim učenicima, koji nisu bili superjunaci, nego obični pojedinci nadahnuti jedinstvenim obećanjem živog Boga, koji je sišao kako bi im pokazao Put; izgovaranje riječi koje bi kasnije mogli citirati pred svojim mučiteljima; da izdrže ono što će morati izdržati, kako bi mogli slijediti Njegov primjer. 

„Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom.“ (Hebrejima 4, 15)

Za Krista

Brojni stihovi ističu stvarnost patnje kao dijela vjerničkog života. Patnja za svakoga izgleda drugačije, ali je često javna. Zajednička nit za sve vjernike jest da kršćanin uvijek ukazuje na Krista, usred boli i borbe.

Pavlova je molba glasila da braća i sestre u Kristu “prikažu svoja tijela kao živu žrtvu“ i neka se “preobraze obnovom svog uma” (Rimljanima 12, 1-2).

Apostol se odnosio na cijelu osobu; idealno, vjernik svaki aspekt života podčinjava Bogu; Njegovim dobrim namjerama i Njegovoj slavi. Svaki aspekt uključuje i tamu koju donosi osobna patnja. 

Autorica: Candice Lucey; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com 

PROČITAJTE JOŠ: