Zbog čega se poniznost doživljava kao slabost?

U 21. stoljeću poniznost se smatra slabošću. Međutim, Biblija nam govori da na poniznost ne treba gledati kao na slabost.

Točnije, poniznost je velika snaga i božanska kvaliteta koju bi svaki vjernik trebao njegovati u svom životu. 

Je li poniznost slabost?

Poniznost uopće nije slabost. Poniznost se može smatrati slabošću u suvremenom društvu, jer nas naša kultura uči kako da budemo ponosni, previše samopouzdani u same sebe i kako da iznad svega tražimo odavanje časti za nas same. Možda ste primijetili da se na ljude koji su ”popularni” ne gleda kao na ljude koji su ponizni. Takvim se ljudima odaje poštovanje zbog onoga što čine, zbog toga što posjeduju ogromne vile i zbog toga što voze najnovije športske automobile.

Kada bi imali poniznost, to bi za njih značilo gubitak časti. Takvi bi pojedinci radije bili hvaljeni zbog njihovih postignuća, nego da ih se ignorira. Takvi ljudi nikada ne čine nešto plemenito samo kako bi učinili nešto plemenito; sve što je žele je slava, bogatstvo i imidž koji dolaze zajedno u paketu. Iako svijet uči da je poniznost slabost, zapravo nije. Isus je sam, za vrijeme svog života na Zemlji, bio utjelovljenje poniznosti. Stihovi iz poslanice Filipljanima 2, 1-11 poznati su kao Isusovi stihovi o poniznosti. 

Slijediti Isusov primjer

Isus je naš Spasitelj, Gospodin i Otkupitelj. On je doslovno utjelovljeni Bog (Ivan 1, 14). S obzirom na to da je Isus Bog, On je uz to i najbolji primjer kojeg trebamo slijediti. Isus sam je bio ponizan i u cijelom svom životu demonstrirao je iznimnu poniznost. (Matej 11, 29-30) Isus je bio utjelovljeni Bog, što znači da se morao poniziti kako bi mogao hodati Zemljom. 

Osim toga, Isus se ponizio do umiranja za grješno čovječanstvo, kako bi nas otkupio od naših grijeha. (Filipljanima 2, 5-11) S obzirom na to da se Isus ponizio kako bi služio drugima i kako bi umro za grijehe čovječanstva, vjernici bi trebali težiti činjenju istoga. Filipljanima 2, 3 nas uči: „Ništa ne činite uz prkos ili za ispraznu slavu, nego u poniznosti neka jedan drugoga smatra većim od sebe!“ 

Poniznost nije slabost. Ona je prekrasna osobina. Vjernici bi trebali težiti demonstriranju pristupa sluge u bilo čemu što rade. Poniznost nas uči da nismo nikada ”iznad” onoga što činimo, bez obzira radilo se o pomoći u brizi za nemoćne, volontiranju u pučkoj kuhinji ili pranju tanjura nakon obiteljskog okupljanja, čak i ako nam za to nitko nije rekao hvala. 

Isus je prikazivao poniznost i Njegovo srce sluge kada je oprao noge svojim učenicima. (Ivan 13, 1-17) Isus nije rekao: „Budući da sam ja Bog, vi biste trebali meni oprati noge!“ Umjesto toga, rekao je da će On oprati njima noge, nakon čega je to i učinio, čak usprkos tomu što se Petar najprije usprotivio. (13, 8-9) Slično tomu, vjernici trebaju prakticirati poniznost i trebaju preuzeti prirodu sluge. 

Dobrobiti poniznosti

Poniznost je dijametralno suprotna od ponosa. Ponos je grijeh i u stvari, to je bio grijeh zbog kojeg su Eva i Adam pali. Za vjernike je najbolje suzdržavati se od ponosa, jer ponos uvijek prethodi padu. Mudre izreke 11, 2 nas uče: „S ohološću dolazi sramota, a u smjernih je mudrost.“ Dok čitamo ovaj stih, vidimo da nas pisac uči da sramota dolazi nakon ponosa, dok mudrost dolazi zajedno sa poniznošću. Ako u našim životima budemo prakticirali poniznost, postat ćemo mudriji. No ako se počnemo ponašati ponosito, uslijedit će sramota. 

Osim što poniznost kod osobe stvara mudrost, ona također uzrokuje bliskiji odnos vjernika i Boga. Jakovljeva 4, 10 nas uči: „Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti!“ Ako smo ponosni, ne možemo doći ispred Gospodina čistog srca. No ako se ponizimo pred Bogom, On će nas uzvisiti. 

To znači da trebamo živjeti naše živote s poniznošću. Trebamo biti spremni biti ranjivi ispred Boga, govoriti Mu da nam je potrebna Njegova pomoć i da smo bez Njega nepotpuni. Trebamo se pouzdati u Boga, jer sami po sebi, ne možemo učiniti ništa. Poniznost uzrokuje spoznaju o potrebi za Bogom i o tome da nismo samodovoljni. 

Svaka osoba u svijetu koja je sada živa, živa je zahvaljujući Bogu. To bi trebalo uzrokovati da poniznost raste u svakome od nas, kao i prepoznavanje istinitosti naše ovisnosti o Bogu. 

U drugome dijelu Jakovljeve 4, 10, Jakov nas uči da će nas Bog uzvisiti, ako se ponizimo pred Njim. To znači da će Bog odgovoriti na naše molitve, u skladu sa svojom voljom, ako priđemo Bogu u molitvi strahopoštovanja i poniznosti. 

Treće, velika dobrobit koja proizlazi iz poniznosti, jer prakticiranjem poniznosti, prakticiramo poslušnost Bogu. Biblija nas uči kako prakticirati poniznost. Pavao govori crkvi u Kolosu: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost.“ (Kološanima 3, 12) 

Ova zapovijed ne odnosi se samo na vjernike iz Kolosa, nego na sve vjernike. S obzirom na to da smo Božji narod, trebamo biti suosjećajni, ljubazni, ponizni, dragi i strpljivi. Te će kvalitete prikazati Krista ovom izgubljenom svijetu. Naša je odgovornost da, kao vjernici, pomognemo izgubljenima u spoznaji Krista, dok su naša djela veliko svjedočanstvo. 

Slično tomu, u Poslanici Rimljanima, Pavao potiče rimske crkve: „Budite jedne misli među sobom; ne mislite o visokim stvarima, nego se držite niskih! Ne držite sami sebe mudrima.“ (Rimljanima 12, 16) 

Stoga, iako svijet ne izjednačuje poniznost sa snagom, to ne znači da je poniznost slabost. Svijet doživljava poniznost kao slabost, jer se moderna kultura zasniva na stvarima kao što su ponos, imidž i uzdizanje samoga sebe. No umjesto usvajanja takvih ponašanja, vjernici trebaju prakticirati poniznost. 

Ovo je učenje koje se protivi našoj kulturi. No poniznost je kvaliteta koju svi vjernici trebaju njegovati i prakticirati u svom svakodnevnom životu. Kada prakticiramo poniznost, ona će pokazati našu veliku ljubav prema Bogu. Nadalje, poniznost usrećuje Boga. Bog nas je odabrao da budemo svjetlo u ovome svijetu. 

1.Korinćanima 1, 28-29 pomaže nam u objašnjavanju važnosti poniznosti: „I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se ne hvali ni jedan čovjek pred Bogom.“ 

Poniznost je velika snaga, a ne slabost. 

Autorica: Vivian Bricker; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com

PROČITAJTE JOŠ: