Posjećivanje grobova nije bilo neobično u biblijsko vrijeme, no što to čini primjenjivim danas?
Moj je život započeo na groblju. Iako nisam tjelesno rođena između grobova, to je mjesto koje je Bog upotrijebio kako bi počeo otvarati moje oči za moju potrebu spasenja. Imala sam 27 godina i bila sam pred drugim razvodom. Bila sam obavijena sramom.
Jednog popodneva, osjetila sam poriv otići na lokalno groblje. Čudno, znam. To je bilo prvi i posljednji puta da se dogodilo. Dok sam hodala između grobova, odjednom me pogodila stvarnost toga da sam bila okružena grobovima ljudi koji više nisu živi. Pogodilo me da će jednoga dana to biti i moja stvarnost, što je bilo nešto o čemu sam malo razmišljala u svojoj 27. godini.
U tom trenutku u moj um došla su dva jednostavna pitanja, koja su promijenila sve: „Dakle, želiš li nastaviti živjeti, znajući da će jednoga dana tebe ovo čekati? Želiš li nastaviti živjeti za sebe ili želiš da tvoj život ima nekakvo značenje?“ Za manje od tjedan dana kasnije, predala sam svoj stari način življenja Kristu.
Bez obzira na to radi li se o opraštanju s voljenima ili sa starim načinom življenja, život može započeti na groblju.
Govori li Biblija nešto o posjećivanju grobova?
Biblija nekoliko puta spominje posjećivanje grobova. Najpoznatiji događaj, koji je uključivao posjet grobu, odnosio se na zapis o tome da su tri žene na uskršnje jutro posjetile grob, u koji je Krist bio položen.
Marija Magdalena, Marija, Kristova majka i Saloma bile su prisutne tijekom Njegovog razapinjanja i slijedile su Josipa iz Arimateje do novog groba, u koji je Mesija bio položen.
„Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Krista. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: “Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih”?“ (Marko 16, 1-3)
Zašto su žene posjetile Kristov grob i zašto su željele pomazati Njegovo tijelo?
Balzamiranje nije bio običaj Židova. Pomasti, poput smirne i aloe, korištene su za suzbijanje neugodnog mirisa do kojeg je dolazilo prilikom raspadanja. Razlog zbog kojeg su te žene otišle do mjesta gdje je Krist bio položen bio je kako bi Ga pripremile za ukop. Jedna stvar se ovdje sigurno može vidjeti: njihova ljubav prema Kristu bila je stvarna.
Te tri žene jako su cijenile prijateljstvo koje su imale s Onime, koji im je preobrazio živote. Njihovu posvećenost nije pokolebao niti problem toga tko će odmaknuti kamen s ulaza u grob.
No kako se ispostavilo, žene se nisu morale brinuti oko kamena. Nakon što su stigle, vidjele su da je kamen već odmaknut, nakon čega im je anđeo rekao da je Krist uskrsnuo od mrtvih.
Kada je Krist posjetio Lazarov grob?
Još jedan dobro poznati biblijski slučaj posjeta groba odnosio se na posjet Lazarovog groba. Lazarova priča započela je četiri dana prije toga, kada je Krist dobio obavijest o tome da je Njegov prijatelj teško bolestan. Nakon što je saznao za vijest, rekao je: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.“ (Ivan 11, 4)
Krist je uživao u bliskom, prijateljskom odnosu s Marijom, Martom i Lazarom. No, kada je saznao da je Lazar bolestan, Krist je odlučio ostati gdje je bio još dva dana.
Sjećam se kada sam ove rečenice čitala kao novo-obraćena, pitajući se kako se u isto vrijeme mogu događati ljubav i čekanje. No ono što je zapisano u Izaiji 55, 8-9 bilo je točno:
„”Jer misli moje nisu vaše misli, i putovi vaši nisu moji putovi”, veli Gospodin. “Ne, kako je nebo visoko nad zemljom, tako su putovi moji visoki nad vašim putovima i misli moje nad vašim mislima”.“
Prema zapisu iz Ivanovog evanđelja 11, 17, Krist je saznao po dolasku u mjesto da je Lazar bio mrtav već četiri dana. Ovo je ključno, jer ukazuje na to da Mesija nije želio požuriti kako bi pomogao Lazaru. Sve što On čini ima svrhu, bez obzira na to razumijemo li i vidimo li to ili ne.
„Čekao je četiri dana, jer židovsko vjerovanje tvrdi da duh preminulog lebdi nad tijelom tri dana, no nakon tog vremena tijelo se toliko izobliči da duh više ne prepoznaje tijelo i da nakon toga ode. Prema ovome gledištu, uskrsnuće nakon tri dana bilo bi apsolutno nemoguće.“ (Michael Card, Usporedba o radosti)
Krist je želio biti siguran da će samo Bog dobiti slavu nakon što Lazar bude uskrsnut.
Kako su Marija i Marta reagirale nakon što je Krist otišao kod Lazarovog groba?
S obzirom na to da je Jeruzalem bio samo oko deset kilometara udaljen od Betanije, mnogi prijatelji i članovi obitelji došli su kako bi tugovali s obitelji. Za židovski narod, pokapanje voljenih bilo je vrijeme okupljanja i zajedničke molitve, za one koji su preminuli.
Svatko tuguje na drugačiji način, a Marija i Marta nisu bile iznimke. Iako su postojale određene sličnosti, postojale su i razlike:
- Kada je Marta čula da dolazi Krist, potrčala je prema Njemu. Bila je u pokretu. Marija je ostala u njihovom domu sve dok nije čula da Krist želi razgovarati s njom. Bila je mirna.
- Marta je razgovarala s Kristom licem u lice. Marija je sjela do Njegovih nogu.
Marta: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti. Kaza joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj! A Marta mu odgovori: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan. Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ (Ivan 11, 21-27)
Marija: „A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: “Kamo ste ga položili?” Odgovoriše mu: “Gospodine, dođi i pogledaj! I zaplaka Isus.“ (Ivan 11, 32-35)
Kako je Krist reagirao na tugovanje Marije i Marte?
Nitko nije poznavao Mariju i Martu bolje od Krista. On je znao razlike u njihovim osobnostima, njihove prednosti i nedostatke, kao i njihove slabosti. Svaki dio Pisma ukazuje na to da je Krist susreo Mariju i Martu za vrijeme njihovog procesa tugovanja.
Možemo slijediti primjer našeg Mesije i prihvatiti činjenicu da ne postoji ispravan ili neispravan način reagiranja na smrt voljene osobe ili na tugu općenito. Njegovi primjeri nas također oslobađaju u spoznaji toga da mi, kao kršćani, ne moramo imati sretna lica kao način dokazivanja sebi i drugima da tuga i radost mogu biti zajedno.
Kako možemo iskusiti radost kada se nosimo sa smrću voljene osobe?
Vidimo naznake radosti ili čak razloge za radovanje u Ivanu 11, koje također možemo primijeniti na vlastite živote u vrijeme dubokih gubitaka.
- Ivan 11, 3: „Sestre stoga poručiše Isusu: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.“ Marija i Marta znale su da ih Krist voli. Naše pouzdanje u istu istinu dat će nam mir, koji nadilazi svako razumijevanje (Filipljanima 4, 6) i koji će zapanjiti sve one koji ne vjeruju u Boga.
- Ivan 11, 6: „Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio.“ Isti onaj Bog koji je izbrojao četiri dana umjesto tri također broji i dane naših voljenih sa svojom svrhom na umu. (Psalam 139, 16)
- Ivan 11, 19: „A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova.“ Radost dolazi u obliku utjehe, kada nas okruži zajednica naših voljenih.
- Ivan 11, 27: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ Marija i Marta rekle su Kristu da je bio kod njih na vrijeme, mogao je iscijeliti Lazara, no obje su završile s izjavama vjere. ”Da je barem” je uobičajen izraz koji nam dolazi kada se nosimo s gubitkom voljene osobe. ”Da su barem bolje vodili računa o svome zdravlju”. ”Da sam barem ja vozio/la automobil umjesto nje”. Ivan 11 pokazuje nam da možemo otvoreno reći ono što nam je na umu i da možemo postaviti teška pitanja, jer Bog je dovoljno velik da odgovori na svako od njih. Ključ je da ne prebivamo u tim pitanjima. Poput Marije, Marte i kralja Davida, učimo postavljati pitanja o iscjeljenju i sva ostala pitanja tako što ćemo proklamirati ono što već znamo o Bogu: da je On dobar, vjeran i suveren nebeski Otac. Čvrsto držanje za Krista spasit će nas od loma kada izgleda kao da se sve oko nas raspada.
- Ivan 11, 25: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.“ U Kristu postoji život i nakon smrti. To je naša nada i naša radost.
- Krist je plakao. (Ivan 11, 35) Kada mi tugujemo i Krist tuguje. Nismo sami u našim patnjama. On je s nama i želi nam dati utjehu, mir i radost.
Koji su biblijski razlozi za posjećivanje grobova?
- Kako bismo se osvrnuli na naše živote. Psalam 90, 12 podsjeća nas da trebamo brojati naše dane.
- Kako bismo tješili naše voljene i pokazali poštovanje.
- Kako bismo tugovali i plakali.
- Radi obnove naše nade u uskrsnulog Krista i u obećanje koje je dao svakom tko vjeruje u Njega.
Zbog vjere u Krista, možemo se radovati u životu čak i kada se suočimo sa smrću. Naučimo kako tugovati s nadom, čime ćemo pružiti djelić Božje slave svijetu koji nas promatra.
Autorica: Cathy Baker; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com
