U trenutku kada se činilo da živi život iz snova – sa slavom vrhunskog sportaša, harmoničnim obiteljskim životom i zasluženim ugledom na svjetskoj košarkaškoj sceni – Dejan Tomašević doživio je slom.
Teška ozljeda, ozbiljna bolest supruge i osjećaj praznine natjerali su ga da se zapita što zaista ima vrijednost. I baš tada, kaže, Bog mu je poslao znak. Ne da ga kazni, već da ga probudi.
„Gospod mi je poslao povredu da me probudi“, rekao je iskreno u intervjuu za Slovo ljubve 2013. godine. Ta ozljeda bila je više od sportskog udarca – bila je poziv na buđenje. U tom razdoblju upoznaje oca Joila, igumana manastira Ćirilovac, i kasnije starca Nektarija Vitalisa s grčkog otoka Egine. To poznanstvo bilo je prekretnica.
Tomašević nije postao vjernik preko noći. Bio je „hladan“, kako sam priznaje, naviknut na svijet u kojem se osjećaji ne pokazuju lako. Ipak, dirnuo ga je jedan prizor s Egine:
„Kad smo odlazili, slao mi je poljupce i govorio ‘Sagapo’ (volim te). Bio sam hladan, nisam znao kako da reagiram. A onda sam rekao: ‘Sagapo’ – i on me zagrli i reče: ‘Sad možeš da ideš’.“
Duhovni put nije bio bez problema
Duhovni put za njega nije bio bijeg od problema, već povratak suštini. Počeo je redovito odlaziti na liturgiju, čitati duhovnu literaturu, razgovarati s monasima i svećenicima. Crkva Svetog Simeona Mirotočivog na Novom Beogradu postala je centar obiteljskog života. Djeca su pjevala u crkvenom zboru, a sin služio na oltaru.
Otac Joil ga je učio da je molitva moćna i kada je jednostavna, ako dolazi iz srca.
Danas, Dejan ne može zamisliti život bez nedjeljne liturgije. Uvjeren je da bez duhovnog vodiča čovjek teško može opstati: „Bez duhovnika danas ne možeš da opstaneš. Svijet je pun iskušenja. Potrebni su nam molitve i zastupništvo.“
Ovo je priča o čovjeku koji je imao sve – i otkrio da to nije dovoljno. Jer mir ne dolazi s medaljama i slavom, nego iznutra, kroz tišinu, molitvu i odnos s Bogom.
