Priča o izgubljenom sinu: 3 činjenice koje svi trebaju znati

Svi znamo biblijsku priču o izgubljenom sinu, odnosno o rastrošnom i nemoralnom čovjeku koji se kasnije pokaje od svojih grijeha.

No ova je priča više od jednostavne, ali istinite činjenice koja govori o Božjoj ljubavi prema buntovnom svojeglavcu. Čak i s katalizatorom za prispodobu izloženim na početku poglavlja, smjer za kojeg se Isus odlučuje u svojoj pripovijesti ne slijedi naša očekivanja.

Ne radi se o tome da ova usporedba sadrži toliko skriveno značenje koliko je njezino značenje višeslojno. Površinsko tumačenje lako se raspoznaje, ali takvo tumačenje nije potpuno. S obzirom na to, postoje tri kontekstualna ključa za razumijevanje temeljne poruke usporedbe. 

Isus je ovdje mislio na točno određenu publiku

Jedna od prednosti podnaslova u našim Biblijama je ta što lakše možemo locirati određene odlomke. Jedna od loših strana ovih podnaslova je ta što određene dijelove Svetog pisma možemo čitati kao izolirane odlomke, što ne bismo trebali činiti. U vezi usporedbe o izgubljenom sinu, koja započinje u Luki 15:11, Biblija postavlja premise nekoliko stihova ranije. 

Dok se oko Isusa gomilaju grješnici i carinici, farizeji mrmljaju sljedeći prigovor: „Ovaj prima grješnike i jede s njima.“ (Luka 15, 2) Ova izjava uključuje implicitnu optužbu, odnosno da se Isus ne bi trebao družiti s takvim ljudima. To je optužba na koju se treba odgovoriti, a Isus ima spreman odgovor. 

Svoj odgovor započinje pričom o pastiru koji ostavlja svojih 99 ovaca kako bi pronašao onu koja je izgubljena. Pastir izgovara posljednje izgovorene riječi u ovoj prispodobi: „Pronašao sam izgubljenu ovcu.“ Međutim, samo jedna prispodoba nije dovoljna za Isusov odgovor; stoga On prelazi u drugu prispodobu. Ova govori o ženi koja troši svu svoju energiju, kako bi pronašla jedan izgubljeni novčić. Žena izgovara posljednje riječi izgovorene u ovoj prispodobi: „Pronašla sam svoj izgubljeni novčić.“

Ni dvije prispodobe nisu dovoljne. Isus odmah prelazi u treću, dulju prispodobu o ocu koji svog rasipnog sina dočekuje s raskošnom gracioznošću. Otac izgovara posljednje riječi izgovorene u ovoj priči: „Moj sin bijaše izgubljen, no vrati se.“ 

Ove tri prispodobe pružaju dugotrajan odgovor u vezi prigovora da se Isus neselektivno druži s grješnicima. Zapravo, ove tri prispodobe predstavljaju jedno vrijeme u Lukinom evanđelju, gdje Isus provodi cijelo poglavlje obrađujući samo jednu temu. Jasno je da je odgovor koji ima za farizeje važan, vrijedan naglaska. Prva i najjasnija točka ovih usporedbi slična je onoj koju je Isus rekao farizejima ranije: „Nisam došao pozvati pravednike na pokajanje, nego grješnike.“ (Luka 5, 32) Ali postoji još jedna, izravnija poruka koju Isus ima za farizeje. Njegova krajnja poanta nije rješavanje onoga što oni smatraju problemom, nego rješavanje problema kojega oni uopće ne prepoznaju. 

Prizor sa starijim bratom je vrhunac, ne završna misao

Možda ćete primijetiti da usporedba o izgubljenom sinu završava drugačije od prethodnih dviju. Nakon što se razmetni sin vratio i pomirio s ocem, postoji još jedan prizor: stariji brat odbija slaviti povratak svoga brata. Umjesto slavlja kritizirao je način na koji je otac dočekao njegovog brata, odnosno prema riječima farizeja, kako je ”dočekao grješnika”.

Otac moli svog starijeg sina neka promjeni pogled i tada usporedba završava. Nikada ne saznajemo je li stariji sin prihvatio povratak mlađeg i očevo primanje ili nije. Razlog ovog “dodatnog” prizora jest taj što Isus usmjerava svoju pozornost ponovno na same farizeje. On ovdje objašnjava manjkavost njihovog načina razmišljanja, stavljajući ih u treću prispodobu; farizeje predstavlja prvorođeni sin. Ono što on izgovara predstavlja stanje srca farizeja. 

Slušajte samoprocjenu starijeg sina: „Gledaj! Svih ovih godina robovao za tebe i uvijek sam se držao zapovjedi tvojih!“ Ovo je samo-procjena koja prikazuje način razmišljanja farizeja. Oni smatraju da su, za razliku od poreznika i grješnika, držali Božje odredbe i zakone. Ali način na koji se stariji sin odnosi prema ocu otkriva kako su se farizeji, ali i kako se svi legalisti, zapravo odnose prema Bogu. Sin kaže da je proveo godine robujući za oca. Kada opisuje njihov odnos, stariji sin ne koristi obiteljske izraze, nego njihov odnos opisuje kao odnos robovlasnika i roba. Stariji sin sebe doživljava kao roba, dok oca doživljava kao svog vlasnika. Stoga on smatra kako ima pravo na očevu milost, jer smatra da ju je zaradio svojom ropskom poslušnošću.

Ovakav stav može dušu zadržati podalje od neba jednako kao što to može i razuzdani život. Isti takav stav imao je i mladi bogataš, kada je postavio pitanje Isusu: „Učitelju dobri, što dobro moram učiniti kako bih dobio vječni život?“ (Matej 19, 16) Za legaliste, vječni život dolazi samo kroz dobro ponašanje i dobra djela. Ako smo iskreni, svi mi do neke mjere podliježemo legalističkom razmišljanju. Slično, svatko od nas treba čuti usporedbu o izgubljenom sinu, koju Krist izgovara farizejima, što nas vodi do treće točke. 

Kristova molba odnosi se na svojeglave sljedbenike Zakona, ne na svojeglave prekršitelje

Poput farizeja ili starijeg sina iz prispodobe i legalist može za sebe vjerovati da je poslušan Bogu. No kako ističe teolog Thomas Chalmers, ispod površine legalističkih potraga krije se zao korijen:

„U mandatu “Učini to i živi ovako”, stvorenje koje nastoji biti ravnopravno i čak sa svojim Stvoriteljem, zapravo cijelo vrijeme provodi vlastitu sebičnost, umjesto da čezne za Božjom slavom; i sa svim udobnostima koje se trudi postići, duša poslušnosti nije prisutna.“ 

Ovdje se vidi prisutnost pojave poslušnosti, umjesto poslušne duše. Kroz vanjsku prilagodljivost, legalist traži Boga, ali pod njegovim vlastitim uvjetima. Možda čini mnoge ispravne stvari, ali iz pogrešnih motiva. Odabire transakcijski dogovor s Bogom na temelju djela, umjesto odnosa s Bogom koji se temelji na nezasluženoj naklonosti. Budući da Bog odbija poštovati uvjete legalista, legalist je u stalnom stanju unutarnje uznemirenosti. Budući da traži nagradu za zasluge, pogrešno razumije, a ponekad se i gnuša od nagrade milosti; pogotovo kad se te nagrade dodjeljuju onima koje legalisti smatraju nedostojnima.

U konačnici  tu vrstu legalizma Isus raskrinkava i nju adresira na vrhuncu svoje treće prispodobe, opisane u Lukinom 15. poglavlju. Kako otac u Isusovoj prispodobi reagira na svog legalističkog sina? „Sine moj,“ kaže on, „ti si oduvijek sa mnom i sve što imam tvoje je.“ Gotovo kao da Isus koristi oca iz prispodobe kako bi rekao farizejima: „Prestanite se ponašati kao da morate zaraditi ono što Bog ima ili da Božje zadovoljstvo ovisi o vašem trudu. Prihvatite svoje sinovstvo bez zasluga i truda. Radujte se iskreno, jer sve ono što Bog ima može biti vaše; ne zato što nemate svojevoljno srce, što imate, nego zato što Otac svoju baštinu daje slobodno, ne na temelju djela.“ 

Jedan novčić, dva lica 

Ne običavamo misliti da je poslušnost pravilima mogući izraz svojeglavog srca. Stariji sin iz prispodobe sigurno to nije mislio. Kao ni farizeji. Ali ropstvo grijehu ne ogledava se samo kroz razuzdani život; nego i kroz legalistički život. Jer, sloboda ne znači tražiti zasluge pred Bogom na temelju učinka. Takvo nešto ujedno je i nemoguće i u osnovi obilježje Antikrista. Unatoč svojoj pobožnoj fasadi, legalizam znači robovanje grijehu. 

Ono što mnogi ne shvaćaju jest da su legalizam i razuzdanost dvije strane istog novčića. Oboje predstavljaju odbacivanje Božje vladavine. Oboje preziru Božje milosrđe u korist tobože boljeg načina. Oboje su izraz svojevoljnog srca. U Luki 15, Isus nas podsjeća da je došao spasiti sve robove grijeha, bez obzira na to kako izvana izgledamo. 

Otac koji oprašta 

Ono što obično nazivamo prispodobom o izgubljenom sinu zapravo je prispodoba o voljenom ocu, koji nudi pomirenje razuzdanom i legalističkom sinu. Oba su njegova sina izgubljena; poput izgubljene ovce ili izgubljenog novčića. Oba su grješnici kojima je očajnički potrebna milost. Dobro čini onaj koji prepozna svoju potrebu za milošću, poput mlađeg sina. Onaj tko ne uspije ni uvidjeti svoju potrebu za milošću, poput starijeg sina, u ozbiljnoj je opasnosti, koja može imati posljedice za vječnost. Bog takvu osobu poziva na pokajanje, preuzimanje plašta sinovstva i prihvaćanje Božjih uvjeta oprosta i milosti.

Svi trebamo spasenje; i čuvari i kršitelji zakona. Ono što su farizeji smatrali lošom viješću, zapravo je dobra vijest: Isus prima grješnike. Ne srdimo se zbog toga što je Isus otvoren za grešnike, jer to znači da je otvoren za sve nas.

Autor: Cap Stewart; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Crosswalk.com

PROČITAJTE JOŠ: