Tko bi mogao pronaći Boga u vašoj patnji?

Mogu li pronaći ljudi Boga u vašoj patnji? Kako se ponašate dok trpite određenje nevolje? Mogu li ljudi vidjeti u vama nadu ili im pokazujete suprotno?

Osjećate li se danas pripremljeno braniti svoju vjeru u Isusa? Ako ne, što bi bilo potrebno kako biste se osjećali spremno?

„Ali ako i trpite zbog pravde, blagoslovljeni ste! Ne dajte se od njih zastrašiti niti uznemiriti. Držite samo Krista, Gospodina, sveto u srcima svojim! Budite uvijek spremni na odgovor svakome, koji od vas zatraži račun o nadi, koja je u vama.“ (1. Petrova 3, 14-15) 

Ovi se stihovi često citiraju u razgovorima o evangelizacijskim i apologetskim strategijama: pripremite se za obranu. Znači, proučite argumente protiv kršćanske vjere, predvidite najteža pitanja koja netko može postaviti i pripremite uvjerljive odgovore.

Međutim, iako je dobro pažljivo razmišljati o prigovorima kršćanstvu, to nije primarni fokus ili naglasak ove upute. Petar ne potiče samo poučeniju vjeru, već iskreniju vjeru: više zastrašujuću, radosniju i aktivniju.

„Ne bojte se njih i ne brinite se“, kaže on, „ali u svojim srcima častite Krista Gospodina kao svetog, uvijek spremni za obranu svakome tko od vas traži razlog nade koja je u vama.“ Ova vrsta obrane nije zabilježena u apologetskim knjigama, već u našim srcima. Nije stvar samo u tome da više čitamo i razmišljamo, iako je oboje važno, nego da se više bojimo, volimo i uživamo.

Najbolji način kako biti spreman za obranu svoje nade u Isusa nije učenje novih sofisticiranih argumenata, nego u čašćenju Isusa onim što već znamo. Najbolja apologetika za kršćanstvo je stvarna preobrazba, koja se već događa u vama.

Častiti Krista kao svetog

Želite li biti spremni za obranu svoje nade? Molite onda ovako: „Oče naš, koji jesi na nebesima, neka se sveti ime Tvoje.“ (Matej 6, 9) Ne samo u mom susjedstvu, gradu ili naciji, nego prvo i najdublje u meni. Gospodine, učini moje srce dubokim i živahnim odrazom Tvoje vrijednosti. Pomozi mi da Ti odam čast kao svetom. 

Kada je riječ o svjedočenju, neki od nas možda troše previše vremena brinući se o intelektualnim odgovorima na filozofska pitanja, umjesto da razmišljaju o svetosti, veličanstvenoj drugosti Boga. Možda uglavnom nećemo trebati više čitati, nego samo prebivati u onome što već znamo o Njemu. Moramo se zadržati uz potoke Njegove milosti. Moramo sjesti blizu prozora i osluškivati grmljavinu Njegove pravde. Moramo pješačiti više, do planina Njegove vlasti i moći. Moramo otići malo dalje u dubinu Njegove mudrosti. Za neke, naša srca ne trebaju biti prepuna informacija da bi se rasplamsala Božjom svetošću, nego je potrebno da ozbiljnije shvatimo ono što znamo i zamolimo Boga da to zapali u nama. Dok Njegova svetost jače gori u nama, Njegova će svjetlost kroz nas sjati sve jače i sjajnije. Naša strast i predanost posvjedočit će da je sve stvorio i da vlada nad nama; da voli i otkupljuje grješnike; da udovoljava bolovima i čežnjama koje svako od nas nosi; da Mu se može vjerovati, čak i kroz patnju; da se vraća, kako bi sve učinio novim. Dok se Njegova svetost uzdiže u našim srcima, svetost sve više ulazi u naše živote; kako govorimo, ponašamo se i volimo. (1. Petrova 1, 15–16; 2. Korinćanima 3,18) Oni koji u srcu časte Krista kao svetog ne mogu a da ne svjedoče o Njemu. Njihovi su životi i razgovori ispunjeni dokazima suverene ljubavi.

Zašto bi bilo tko pitao? 

Ali čak i ako častimo Krista kao svetog u našim srcima, čak i ako se osjećamo spremni pružiti obranu za nadu koja je u nama, što bi natjeralo nekoga da upita? (1. Petrova 3,15)

Kad je Petar napisao ovim vjernicima raštrkanim u nekoliko regija, (1. Petrova 1, 1) to nisu bili sigurni vjernici u sigurnim crkvama koje su bile zaštićene tolerantnim vladama. Ti su kršćani slijedili Isusa u rastućem požaru neprijateljstva. Izazivali su najdraže grijehe svoje kulture, tvrdeći da je Gospodin viši od cara i odabirali su Njega umjesto prijatelja, roditelja, pa i supružnika, vjerujući Isusu kad im je rekao da će dobiti stostruko. (Matej 19, 29) U sljedećim tjednima i mjesecima nisu naslijedili mir i utjehu, nego uvrede i klevete. (1. Petrova 3,  9; 4, 4). Ta je patnja postala zapanjujuća platforma za njihovu nadu. 

Zašto je netko pitao za njihovu nadu? Jer imali su nadu kad bi malo tko imao; kad bi se prema njima postupalo nepravedno. Jer se nisu bojali onoga što im je čovjek rekao ili učinio. Jer izgleda da ih nevolja više nije mučila. (1. Petrova 3, 14) Trebali su biti uznemireni, ali nisu. Trebali su se braniti, ali nisu. Trebali su biti ogorčeni, ali nisu. Nada im je bila iznenađujuća, zbunjujuća, neobična. Dovoljno neobična da pobudi znatiželju bližnjeg.

Nakon što ih je znatiželja bližnjeg natjerala da pitaju, dočekali su ih s iznenađujućom „blagošću i poštovanjem.“ (1. Petrova 3, 15) Način kako su ti vjernici dijelili Isusa, dokazao je nadu u vezi svega onoga što su rekli u Njemu. Na okrutnost su s ljubaznošću govorili istinu. Dobili su sramotu, a ipak su istaknuli dostojanstvo. Imali su duhovnu snagu, kako bi po milosrđu, podnijeli zlostavljanje i kako bi mogli ostati ljubazni. 

Nemojte biti iznenađeni

Što bi, pak, sve to moglo značiti za kršćane u manje neprijateljskim vremenima i mjestima? Ako ne patimo kao oni, bismo li trebali očekivati da nas netko pita za našu nadu? 

Pa, ne bismo trebali pretpostavljati da nećemo patiti kao oni. Vjerni Isusovi sljedbenici u zapadnim društvima ili su već ili će uskoro doživjeti veće protivljenje našoj vjeri: u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u našim susjedstvima, na našim društvenim mrežama. Drugim riječima, vjerojatno ćemo doživjeti, osim probuđenja, ono što je doživjela velika većina vjernih Isusovih sljedbenika. Kršćani su u svijetu uvijek bili stranci, ali sada neki od nas napokon počinju osjećati koliko smo ovdje strani. Dakle „nemojte se iznenaditi vatrenom kušnjom kada naiđe kako bi vas kušala, kao da vam se događa nešto neobično.“ (1. Petrova 4, 12)

One će nas unesrećiti

Također, vatrene kušnje u Petrovim poslanicama zapravo mogu biti iznenađujuće slične onome što danas možemo sve više očekivati. Iako je progon o kojem je govorio bio uperen i intenzivan, čini se da je bio socijalni i verbalni, a ne fizički: “Oni te zlostavljaju,” mogao bi biti dobar sažetak. (1. Petrova 4, 4; vidi također 4,14)

A svijet će nas unesrećivati zbog onoga što vjerujemo o Isusu, pobačaju, homoseksualnosti, rasama, paklu. U većini mjesta zapadne civilizacije, kad bi svi u našem životu znali u što stvarno vjerujemo, mnogi bi mrzili ono u što vjerujemo. Oni mogu mrziti nas, bilo glasno ili tiho, bilo iskreno ili kroz razgovor s kolegom na poslu, zbog onoga u što vjerujemo. 

Apostol Pavao upozorava: „Svi oni koji budu željeli živjeti pobožno u Kristu Isusu bit će progonjeni.“ (2. Timoteju 3, 12) Oni od nas koji nisu progonjeni na neki način trebali bismo početi postavljati neka teška pitanja o svim prihvaćenjima i odobravanjima koja uživamo. Isus je rekao: „Teško vama kad svi ljudi dobro govore o vama.“ (Luka 6, 26). Čine li to? Alarmira li nas toplo divljenje svijeta, koji mrzi Boga? 

Kada patite

Čak i osim potencijalnog društvenog ili političkog neprijateljstva, svaki Kristov sljedbenik i dalje pati na razne načine.

Jakovljeva 1, 2 uči: „Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje.“ Ne ako nego kada. Petar kaže da su ove kušnje potrebne „da prokušanost vaše vjere, dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša, stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.“ (1 Petrova 1,7) Za bilo kojeg kršćanina u bilo kojem društvu tijekom bilo kojeg stoljeća pitanje nije hoćemo li patiti, već kada ćemo patiti. Što je još važnije, hoće li način na koji patimo skrenuti pozornost na našu nadu u Isusa ili je dovesti u pitanje?

Bez obzira je li naša patnja velika ili mala, podnosimo li progon, bolesti ili neku drugu nevolju, naša bol izlaže svijet našoj nadi. Kamo gledamo kad život neizbježno postane težak? Za što se držimo kad sve drugo zakaže? Može li Krist kojega naviještamo doista nositi strašnu težinu naših strahova, tjeskoba, nesigurnosti i grijeha?

Može, čini to i hoće. Stoga odajmo Mu čast kao svetom, posebno kad dođe patnja i budimo spremni reći onome tko bi mogao pitati koja je tajna naše nade. 

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: