NaslovnicaŽivotProrok, svećenik i kralj: Uzvišeni poziv kršćanskih muževa

Prorok, svećenik i kralj: Uzvišeni poziv kršćanskih muževa

Ponašati se kao prorok, svećenik i kralj u našim domovima jednostavan je način za razmatranje što znači biti Kristova glava kućanstva.

Kako izgleda da naša kultura silazi u sve veći kaos, Božji muškarci dobro čine kada se žele pobrinuti za vlastita kućanstva. Uz toliko toga što se događa izvan naših zidova, iskušenje može biti zanemarivanje onoga što se događa u njima.

Ne možemo shvatiti da su naši domovi upravo mjesta prema kojima su usmjerene mnoge bezbožne strjelice. Pokušaji redefiniranja braka, muškosti i ženskosti i onoga što čini “modernu” obitelj zamasi su sjekirom prema istom deblu. Kršćansko je kućanstvo, uz dragovoljno podvrgavanje Božjem planu, cijelo vrijeme bilo meta sekularizma. Naše će se crkve ojačati, a putanja naše kulture će pomoći, kada se više nas složi s Jošuom: „Što se mene i mog doma tiče, služit ćemo Gospodinu.“ (Jošua 24, 15)

Dok nove ceste vode prema Sodomi, trebali bismo se čuti proročkog glasa: „Stanite pored cesta i pogledajte i tražite drevne staze, tamo gdje je dobar put; i hodajte po njemu i pronađite odmor za svoje duše.“ (Jeremija 6, 16) Napredak će za nas izgledati kao povratak na drevni put: put obnove duha štovanja u našim domovima, povratka i obrane kršćanskog domaćinstva. A pobožni će ljudi voditi put.

Što se mog doma tiče 

Muževi, nitko ne utječe na duhovnu klimu naših domova kao mi. Ako smo mlaki i neoprezni, šaljemo duhovni propuh po cijelom kućanstvu. Ako izgorimo kao peć za Gospodina, čak i najantagonističnije dijete unutar naših zidova neće osjetiti naš topli utjecaj.

Naš je veliki cilj voditi svoje obitelji na način dostojan Boga. Zašto su inače stavljeni pod našu skrb? Kako bi nam pomogao da razmislimo kako to učiniti, vjerujem da bi bilo korisno posuditi se iz klasičnih kategorija primijenjenih na Krista: prorok, svećenik i kralj. Mi smo proroci koji izgovaraju Riječ nad svojim kućanstvima; svećenici koji se predaju zagovorničkoj molitvi, obraćajući se Bogu u ime svojih najmilijih; i kraljevi koji njima upravljaju, brane ih i opskrbljuju. 

Prorok

Kao proroci u svojim domovima, imamo veliku privilegiju izgovarati Božje riječi svojoj obitelji. Mi smo duhovni pastiri. Premalo danas prepoznaje radosti slušanja oca kako iskreno, radosno, ponizno daje glas Božjoj Riječi u Svetom pismu. Ali ono što mnogi od nas nisu doživjeli kao sinovi, možemo dati kao očevi, uz Božju pomoć.

Govorimo kako bismo poticali i zadužili svoju djecu za život dostojan Boga. Pavao to prepoznaje kad kaže: „Poput oca sa svojom djecom, poticali smo svakoga od vas, ohrabrivali smo vas i nalagali vam da hodite na način dostojan Boga.“ (1. Solunjanima 2, 11–12) Mi ne samo da navodimo, nego i potičemo. Ne samo navoditi, već i poticati. To se proteže i na našeg najomiljenijeg suputnika, jer nam Bog nalaže da je volimo kao što je Krist činio svoju crkvu, kupajući je Riječju. (Efežanima 5,  25–27)

Svećenik 

Kao svećenici u svojim domovima zagovaramo naše obitelji pred Bogom. U ganutljivom izvješću John G. Paton, veliki misionar među ljudožderima, prisjetio se svog odgoja:

„Koliko su me se očeve molitve u ovom trenutku dojmile, nikada ne mogu objasniti, niti je mogao znati bilo koji stranac. Kad je na koljenima i svi koji smo klečali oko njega u Obiteljskom štovanju izlio cijelu svoju dušu suzama za obraćenje neznabožačkog svijeta u službu Isusu i za svaku osobnu i kućnu potrebu, svi smo se osjećali kao da u nazočnosti živog Spasitelja i naučili smo ga poznavati i voljeti kao našeg božanskog prijatelja.“ (21)

Kleknuti zajedno, izlijevajući svoje duše moleći za svoju obitelj, svoje crkve, svoju naciju i izgubljeni svijet, ovo je moćno nasljeđe koje trebamo ostaviti našoj djeci. Ispred njih ili na tajnom mjestu, imamo veliku privilegiju truditi se u molitvi Bogu u njihovo ime.

Kralj

Bog je čvrsto zapisao u prirodu svakog čovjeka da vodi, osigurava i brani one koji su mu stavljeni pod nadležnost. Kako se društva spuštaju u bezboštvo, ova kategorija od njih troje je posljednja koja odlazi. Bilo koji čovjek, kršćanin ili ne-kršćanin, odustaje od svojih kraljevskih dužnosti. doista, „Ako tko ne skrbi za svoju rodbinu, a posebno za članove svog domaćinstva, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“ (1. Timoteju 5, 8)

Iako je napadnut sa svih strana, čovjek kao glava donosi odluke za svoju obitelj, popularne i nepopularne. Budući da voli one na koje utječe njegov izbor, razmatra njihovu perspektivu prije nego što se usmjeri ulijevo ili udesno. Ne obavlja mikro-upravljanja, ali zapravo vozi s vozačkog mjesta. Vodi svoju djecu i svoju kraljicu dok slijedi Krista, svoju Glavu. (1. Korinćanima 11, 3) Zrela muškost dobro upravlja svojim kućanstvom. (1. Timoteju 3, 4) 

Također vodi na načine na koje se mnogi kraljevi svijeta, neodgojeni u Kristovu gospodstvu, ne bi usudili. Ne preuzima samo privilegije autoriteta, već i njegove odgovornosti, savijajući se nisko kako bi nosio tjelesni, emocionalni i duhovni teret za obitelj i to s radošću. Njegova se žrtva proteže, ako je potrebno, čak i do križa u oponašanju njegova Spasitelja. I vodi svoju obitelj u druge neugodne zadatke poput ispovijedi i pokajanja. Njegova je slavna kruna jedno od trnja. 

Tri muškarca Jednoga 

S obzirom na ove kategorije, čini mi se da je previše lako igrati na svoje snage i izbjegavati nelagodu koja nastaje kada me se u ostalim područjima doživljava kao slabog. Zar nije dovoljno biti prorok u svome domu? Otkrio sam da su oni oko mene pogođeni kad sam slab u bilo kojem od ova tri poziva. Nijedno se ne može sigurno zanemariti.

Razmislite, dakle, o tome što trebamo čuti ako se jednostavno zadovoljimo radom u jednom području, zanemarujući druga dva. 

VIDI OVO: Što znači kada Biblija kaže da je muž glava ženi?

Riječ prorocima

Što se događa kada svojim obiteljima izgovaramo Božju riječ kao proroci, ali ne zauzmemo pozicije kralja ili svećenika?

Mogli bismo izgledati vjerno u podučavanju Riječi. Atmosfera u našim domovima bit će ispunjena pobožnim sadržajem. Podsjetit ćemo ih na besmrtnost njihove duše, veliku opasnost od grijeha, potrebu za Kristovom pravednošću i obnavljanjem, blaženstvo sjedinjenja s našim Gospodinom i radosti dolazećeg svijeta s Njim u slavi. Ali velika opasnost za nas, ako učimo puno, a malo molimo i malo upravljamo, leži u gubljenju duhovne moći i poštovanja u domu. 

Prvo ćemo se naći u opasnosti da postanemo učitelj kojem nedostaje razuma. Našim će riječima nedostajati nebeski ukus, gravitacija, neopisiv utjecaj potreban da naše učenje bude što profitabilnije. Poučavanje dobre teologije uz malo molitve slično je teškoj ptici koja maše malim krilima. Riječ Božja neće se vratiti praznom, ali nemojte zaboraviti: „Kraljevstvo Božje ne sastoji se od razgovora, nego od snage.“ (1. Korinćanima 4, 20)

Drugo, riskirat ćemo da nas ukućani ne shvate ozbiljno. Ako ne donosimo odluke dobrog upravljanja u ime obitelji, kako doista možemo nadgledati duše? „Ako netko ne zna upravljati vlastitim kućanstvom, kako će se brinuti za Božju crkvu?“ (1. Timoteju 3, 4–5). Što se tiče knjiških moljaca među nama, što ako naučimo raditi stvari oko kuće, kako biti odlučniji? Što ako radimo na postizanju kompetencija izvan onoga što proučavamo? Ako provodimo više vremena na koljenima i više vremena baveći se svakodnevnim životnim problemima, mogu li naše izvrsne riječi biti bolje prihvaćene?

Riječ svećenicima

Što se događa kad puno molimo, a ne uspijevamo voditi i podučavati?

Ne može se poreći: ako molimo, činimo dobro. Ali ako obitelj nastojimo blagosloviti samo tajnim riječima ili užurbanim molitvama prije jela, neće li nam uskoro molitva postati plića, a naše poticaje slabije? Biste li bili čovjek koji se “uvijek moli u Duhu,” a koji je ipak lišen mača Duha? (Efežanima 6, 17-18) Nećemo se zadovoljiti pukim izdisanjem zabrinutosti naših obitelji prema Bogu, nego i udisanjem Božje Riječi i izgovaranjem iste. 

A ako zanemarimo upravljanje, možda nećemo uspjeti vidjeti kako možemo biti produžetak Božje ruke u našoj obitelji, na druge načine izuzev molitve. Njihove su brige naša molitvena i praktična briga. Ne šaljemo ih da se zagriju i ispune negdje drugdje, već se molimo i trudimo učiniti ono što možemo za njih. Vodimo supruge na spojeve, igramo nogomet sa sinovima, slušamo tjeskobe i snove naših kćeri. Nastojimo blagosloviti njihove umove i tijela zajedno s njihovim dušama, u javnim i tajnim molitvama. 

Riječ kraljevima 

Što se događa kad služimo kao kralj, ali ne i kao prorok ili svećenik?

Možemo upravljati urednim domom. Možemo pohvalno raditi za svoju obitelj i ponosimo se svojom samodisciplinom. Ali naše će kućanstvo biti duhovno siromašno. U cijeloj našoj zemaljskoj promišljenosti i brizi ostavit ćemo one koji su pod našom skrbi izloženima nevidljivim neprijateljima, najopasnijim neprijateljima,  i nećemo uspjeti napuniti njihove tanjure onim što Isus naziva „dobrim dijelom.“ (Luka 10, 42)

A ako ne budemo predani molitvi i Božjoj Riječi, naše će se samopouzdanje prorijediti, snaga će nam propasti, jer „i mladi će se onesvijestiti i umoriti, a mladići će pasti iscrpljeni.“ (Izaija 40, 30) Nećemo znati što je to “uzdizati se s krilima poput orlova” (Izaija 40, 31) jer nećemo čekati Gospodina niti ćemo vikati poput onog starog kralja: “Ne znamo što učiniti, ali naše su oči uprte u Tebe.” (2. Ljetopisa 20, 12)

Ali dodajmo našem kraljevanju govorenje Božje Riječi nad obitelji i molitveni zagovor za njih i to će donijeti kišu blagoslova na njihove glave i ojačat će ih protiv zloga. Mi ćemo rasti u njihovim očima i biti kraljevi dostojni imena. 

Prorok, svećenik i kralj

Ponašati se kao prorok, svećenik i kralj u našim domovima jednostavan je način za razmatranje što znači biti Kristova glava kućanstva. Mi oponašamo, ne zamjenjujemo Krista, koji je naš Zagovaratelj nakon Mojsija (Ponovljeni zakon 18, 15), našeg Velikog Svećenika koji moli za nas (Hebrejima 4, 14–16) i našega Pomazanog Kralja Psalma 2, kojemu se svi moramo pokloniti i poljubiti Njegov prsten.

Na kraju, preporučujem obiteljsko bogoslužje kao izvrsno mjesto za obavljanje dvije najzapuštenije službe našega doba: svećenika i proroka. Jedna jednostavna struktura za obiteljsko štovanje jest molitva, svećenička, čitanje Svetog pisma i dijeljenje misli iz onoga što ste pročitali, kao prorok, te nakon toga ponovno molitva. Razmislite i o zajedničkom pjevanju pjesme hvale. To bi moglo potrajati deset minuta ili biste se mogli duže zadržati. Dosljednost je ključna. 

Kako nevjernici idu iz lošeg u gore i društvu i crkvi trebaju kućanstva koja se boje Boga, vole Krista i koja su ispunjena Duhom. Muževi, dano nam je da budemo vođe poput Krista; Riječju, na koljenima i nad svojim domovima, dok se brinemo za besmrtne duše povjerene našem upravljanju. 

Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ:

NAJNOVIJE