„Moj rak je Božji sluga u mome životu. On koristi rak na načine koje mi je otkrio i na mnoge druge, koje još tek trebam razumjeti…”
U ožujku je Nanci, moja voljena supruga, izgubila bitku s rakom debelog crijeva, koju je vodila četiri godine. Svih pedeset i četiri godine koliko sam je poznavao, znao sam da je voljela Krista. No sada iz prve ruke, imao sam prilike promatrati prekrasnu i natprirodnu promjenu, koja se dogodila u ove četiri godine.
2019. godine Nanci je pisala sljedeće svojoj prijateljici, koja je isto tako imala rak:
„Borba protiv raka bila je teška. No moje vrijeme s Onime iz drevnih dana, što je jedno od mojih omiljenih imena za Boga, je bilo epsko! Susreo se sa mnom na načine za koje nisam mislila da su mogući. Iskusila sam Njegovu suverenost, milosrđe i čvrstu ljubav na opipljive načine. Sada Mu vjerujem na načine za koje nisam mislila da bih mogla.“
Vidio sam da je Nanci svakodnevno meditirala nad Biblijom, vidio sam kako čita dobre knjige o Bogu i kako bilježi, zapisuje stihove, moćne citate i osobna razmišljanja. Jednog nezaboravnog jutra, nakon meditiranja nad Psalmom 119, 91, podijelila je sa mnom ono što je upravo napisala:
„Moj rak je Božji sluga u mome životu. On koristi rak na načine koje mi je otkrio i na mnoge druge, koje još tek trebam razumjeti. Mogu se odmoriti znajući da je moj rak pod kontrolom suverenog Boga, koji je dobar i koji čini dobro.“
Slomljenog srca i zahvalan
Devet mjeseci kasnije, na zahtjev Nanci, naše su se kćeri i obitelj okupila, kako bismo čuli nju kako izgovara posljednje riječi preplavljujuće ljubavi za sve nas, kao i riječi nepokolebljivog povjerenja u njezinog suverenog Kralja. Dok je jedan od naših unuka sjeo pored nje, slušajući je kako s poteškoćama govori i čita moćne riječi iz svog dnevnika, rekao je: „Bako, ako možemo u vezi ovoga vjerovati Bogu, onda Mu možeš vjerovati u vezi svega kroz što prolaziš.“ Drugi joj je unuk rekao: „Nikada neću zaboraviti ono što si nam danas rekla.“ Točno tjedan dana kasnije, držao sam njezinu ruku i gledao je kako uzima svoj posljednji dah u ovome palom svijetu.
Svakoga dana za vrijeme te četiri godine, svjedočio sam Božjem posvećujućem radu, koji je stvarao radost: „I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rimljanima 5, 3-5)
Nanci i ja, kao i tisuće drugih ljudi širom svijeta, molili smo svakodnevno za njezino iscjeljenje. Božji konačan odgovor bio je spas od njezine patnje i dovođenje nje u Njegovu prisutnost. Kroz njezinu bol, Bog je postigao vječnu težinu slave, koja je veća od svake boli. (2. Korinćanima 4, 17) Slavila je Krista zbog toga i sam ću to činiti zauvijek, iako mi nezamislivo nedostaje.
Zašto Bog dopušta ono što dopušta?
Kada je naša crkva objavila riječi Nanci, koje kažu da je njezin rak Božji sluga, netko je napisao sljedeće: „MOLIM?! Bog ne daje ljudima rak! Krist je naše bolesti i boli ponio na križu“!
Ovaj čitatelj nije bio sam u pokušavanju udaljavanja Boga od patnje. No kada kažemo da bolesti dolaze samo od Sotone i zbog pada, a ne od Boga, tako odvajamo Boga od naših patnji i od dubljih svrha naših patnji. Bog je suveren. Bog nikada ne dopušta niti koristi zlo bez razloga, sve što čini plovi iz Njegove mudrosti i u konačnici služi Njegovoj svetosti i ljubavi.
Joni Eackerson Tada često je dijelila riječi njezinog prijatelja Stevea Estesa: „Bog dopušta ono što mrzi kako bi ostvario ono što voli.“ Bog ”dopušta” nešto, jest daleko snažnije nego što možda zvuči. Nakon svega, sve što Bog dopušta to se dogodi; ono što On ne dopusti to se ne dogodi.
U posljednjem poglavlju knjige o Jobu, čitamo sljedeće: „Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten.“ (Job 42, 11) Pisac nam odmah na početku pokazuje da su Jobove patnje bile Sotonina zamisao i djela. Ipak, nadahnuta formulacija pokazuje da su Sotonini napori bili, neizravno uz suvereno dopuštenje, Božje djelo. Mnogima je ova istina uznemirujuća, no ako se ispravno razumije, treba nas utješiti. Ono što bi trebalo biti duboko uznemirujuće jest zamisao toga da Bog pasivno stoji po strani dok Sotona, zlikovci, bolesti i slučajne nesreće uništavaju živote Njegove voljene djece. Charles Spurgeon patio je od depresije, gihta, reume, neuritisa i upale bubrega. No rekao je sljedeće: „Za mene bi bilo vrlo oštro i teško iskustvo pomisliti da imam bolest koju mi Bog nikada nije poslao, da moje kušnje nikada nije izmjerio On, niti da mi ih je poslao, prema svome rasporedu njihove težine i količine.”
Milosrđe nadmašuje teškoće
Nanci i ja smo iskusili mnoge djeliće Božjih suverenih svrha, godinama prije njezine dijagnoze raka. Vidjeli smo da je to što sam postao dijabetičar, ovisan o inzulinu, prije 35 godina bio Božji plan za povećanje moje ovisnosti o Njemu. Vidjeli smo, prije 30 godina, da je tužba jedne klinike za pobačaje u vrijednosti od 8,2 milijuna dolara bila Njegov način kako me premjestio iz pozicije pastora crkve, koju smo voljeli, u službu koja seže dalje nego što smo ikada mogli zamisliti. Božje ruke ne veže genetska sklonost za određenu vrstu dijabetesa, što je rezultat prokletstva ili zlom ubojice djece, što je rezultat ljudskog grijeha i demonske strategije. Bog nije jednostavno napravio ”najbolje iz loših situacija”. Bog je upotrijebio loše situacije za svoju slavu i naše najbolje dobro. Njegovo suvereno milosrđe daleko nadvisuje naše poteškoće. Da to nije istina, onda bi svatko tko se suočava s neizlječivim rakom morao vjerovati da je to jednostavno loša sreća, a da Bog nije niti moćan niti nas voli, kao što tvrdi da nas voli. Roditelji koji su ostali bez djeteta morali bi vjerovati da je smrt djeteta bila nesreća bez značaja, koja se ne bi dogodila da dijete nije bilo na određenom mjestu u određeno vrijeme, da vozač nije bio pijan ili da su tisuće različitih okolnosti bile drugačije.
”Što ako” pitanje može vladati našim životima i može nas izluđivati. No ako umjesto toga prigrlimo Božje veće svrhe, čak i kada ih ne vidimo usred naših bolnih i tragičnih događaja, to potvrđuje Božju veličinu. To nije fatalizam. To je povjerenje u osobnost i obećanja našeg vjernog, sve mudrog Boga. Moj prijatelj David O’Brien rekao mi je, svojim nejasnim i teškim glasom, da je Bog upotrijebio njegovu cerebralnu paralizu kako bi produbio njegovu ovisnost o Kristu. Je li mu bilo bolje? Živio je uvjeren da njegovih 81 godina patnje nije nikakva kozmička nesreća ni sotonska pobjeda, nego veliko milosrđe, koje je došlo iz dobre ruke svemogućeg Boga.
Razlozi izvan onoga što mi vidimo
Po Božjem milosrđu, Nanci je usmjerila svoju pozornost na Njegove osobine. Samo osam mjeseci od početka svog putovanja borbe s rakom, napisala je:
„Iskreno ne bih zamijenila ovo iskustvo raka s onime gdje sam ranije bila. Ove posljednje mjesece Bog je upotrijebio kako bi me bacio u dublje razumijevanje i iskustvo Njegove suverenosti, mudrosti, čvrste ljubavi, milosrđa, milosti, vjernosti, ovisnosti o Njemu, pouzdanja u Njega i Njegove svemoćnosti.“
Psalam 119, 71 uči: „Dobro mi je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila.“ Ako je nesreća bila dobra za psalmista, onda bi suzdržavanje te nesreće od nas bilo suzdržavanje dobra. Svemir se prije svega odnosi na svrhe, planove i Božju slavu. Bog vidi vječne svrhe i planove i poznaje krajnje dobro, na načine na koje mi ne poznajemo.
Naš suvereni Bog vezuje milijune detalja u naše živote. Bog možda ima jedan veliki ili tisuće malenih razloga, zbog kojeg je doveo određenu osobu, uspjeh, neuspjeh ili bolest u naše živote. Njegovi razlozi često puta nalaze se izvan našeg shvaćanja. Ako Bog koristi rak ili prometnu nesreću kako bi nas prilagodio sebi, onda će On, bez obzira na ljudske, prirodne ili demonske sile, biti proslavljen.
„Tisućama iskazuješ milost, a krivnju otaca osvećuješ na djeci, potomcima njihovim. Bože veliki i moćni, kome je ime Jahve nad Vojskama! Velik si u svojim naumima, silan u svojim djelima! Oči tvoje bde nad svim putovima ljudskim da naplatiš svakome prema putu njegovu i prema plodu djela njegovih!“ (Jeremija 32, 18-19) Bog djeluje iza scene, a jednog ćemo dana razumjeti skrivene svrhe naših patnji.
Hoćemo li vidjeti ono što je Nanci vidjela?
Bez sumnje, kao što sam jasno vidio čak i kada su mi suze tekle, rak je služio ciljevima koje je Bog imao za Nanci. Rekao sam na njezinoj službi: “Najvidljivija stvar kod Nanci u godinama njezina raka bio je njezin prekrasan širok pogled u odnosu na Boga, kojeg je hranila iz Svetog pisma. Što je više razmišljala o Božjoj ljubavi, milosti i suverenitetu, to je više raslo njezino povjerenje u Njega.”
Nakon toga sam rekao našoj okupljenoj obitelji, prijateljima i članovima crkve, a mnogi od njih koji se suočavaju sa vlastitim bolnim iskušenjima, ono što sam osjetio da mi Bog govori: “Taj ogroman, prekrasan i preobražavajući pogled na Boga možete uzeti. Zašto ne odete odavde i ne provedete ostatak vaših života tražeći to“?
Autor: Randy Alcorn; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
